Gledam da majka, bez riječi, posljednji put, odijeva sina, veže mu šal oko vrata i stavlja mu kapu na glavu. Učvršćuje je, kao da će dugo biti na glavi njezina petogodišnjega sina. Potom, posljednji put, svojim dlanovima dodiruje sinovljeve obraze, milujući ih i nastojeći tu sliku dječje nevinosti zauvijek sačuvati.
    Majka zna da sina gleda posljednji put, a da mu to ne može reći. Ti posljednji trenutci ljubavi i pripadanja rastaju se u šutnji, koja će trajati dok vlak ne pođe, a potom će se nasilno prekinuti. Na odhodniku će ostati roditelji koji su ispratili svoju djecu s brojevima oko vrata, ne znajući koliko vremena i dokada. Većina je njih to znala, zauvijek.

 

 

    Kroz vagonske su se prozore vidjela blijeda dječja lica. Brojevi su visjeli oko njihova vrata: 187, 312, 387… Ona djeca, koju godinu starija, začuđena su rukom odmahivala majkama i pokojemu ocu, koga nisu još odveli, koji su bili svjesni da su svoju djecu posljednji put pozdravili.
    čitam, da je spašeno oko desetak tisuća židovske djece i odvedeno u Nizozemsku, a potom u Englesku i dalje.
    U vagonskom odjeljku, do prozora, sjedio je dječak, kao začaran. Samo su oči odavale da je živ. Nije govorio, jeo, ni pio. Nije ni plakao. Samo je gledao ispred sebe.
    Na hodniku je netko, neopazice, prije polaska vlaka, ubacio jedan, šibljem pleteni kovčeg. Djevojčica iz toga odjeljka, bojeći se, povukla ga je k sebi. Djeca su gledala, a kada je podignula poklopac, u njemu je bilo dvoje žive djece, a pod njih nekoliko pelena i dvije bočice mlijeka. Djevojčica ih je podignula iz kovčega. Jedno je dijete dala dječaku, koji je bio u tomu odjeljku, a drugo je ona uzela. Stariji dječaci, koji su imali rupčiće, skupili su ih i od njih su učinili pelene za tu djecu. Tako su i ta djeca dijelila svoju sudbinu s njihovom.
    Premda su ti putnici bila samo djeca, u vagonima i odjeljcima bilo je tiho. čuo se samo zvuk lokomotive, koja ih je vukla i vozila dalje, kroz zimsku noć. Hodnikom u vagonu prolazio je i sve ih pomno nadgledao naoružani njemački vojnik. Njihovo putovanje i spašavanje osigurali su i pomogli engleski Židovi.
    Kada je vlak ušao u Nizozemsku, na prvoj postaji ušle su žene s košarama kruha. Prilazile su djeci, nježno bi ih zagrlile i dijelile im kruh. Kao da je zraka topline dotaknula vagone.
    U Engleskoj nije bilo toliko židovskih obitelji da bi primile svu djecu, pa su ih uzimale i druge obitelji. često i obitelji s više djece. Za neke više nije bilo mjesta u obiteljima, pa su ona bila smještena u odmorištima.
    Njihova su sjećanja i iskustva iz toga razdoblja različita. Neki su od njih poslije otišli za Ameriku ili Australiju.
    Danas su raseljeni po svijetu. Javljaju se i govore. Gledam ih u dokumentarcu, sad kao dječake i djevojčice, potom kao stare ljude. Naizmjence.

 

 

    Jedna stara gospođa govori da joj se javila 'beba' koju je našla u vagonu, u kovčegu od šiblja i držala je u naručju, hranila je… Druga govori: - Mi se još uvijek tražimo. Tražimo se preko interneta, preko oglasa. Tražit će se i sljedeći naraštaj. … -
    Kao da su još uvijek djeca. Zaplakani ponavljaju posljednje majčine riječi, na željezničkoj postaji, očevu poruku. Neki znaju kamo im je otac odveden. Neki ne znaju ništa. Neki su se dugo nadali da će im roditelji odnekle doći i iznenaditi ih… Neki se sjećaju da su im roditelji obećali da će jednoga dana ponovno svi biti zajedno.
    Brojevi 187, 312… obješeni oko vrata, a s njima strah i izgubljenost, vlak, koji ih je spasio a rastavio od prve nježnosti, majčine topline i očeve mudrosti. Val koji ih je nemilo izbacio u nepoznato, zagušio je početke i drage tragove. Ostavio ih je kao nejake i same u nepoznatu svijetu.
    Smjenjuju se slike negdanjih djevojčica i dječaka, sada starijih gospođa i gospode.
    Jedna se starica prisjeća, a to smo vidjeli u dokumentarcu, da je njezin otac otišao prijaviti neki prekršaj. Na policiji su ga zadržali i oko vrata su mu stavili napis, na kojemu je velikim, crnim slovima pisalo: - Kriv sam, jer sam Židov, koji je policiji prijavio… Ja sam doušnik. - S tim je kartonom oko vrata morao hodati kroz grad. Da bi kaznu odslužio dokraja, pratili su ga policijski službenici.
    Stariji čovjek opisuje koliko je njegova majka bila radosna kada je uspjela, preko poznanika, njegovo ime uvrstiti na popis malih putnika prema Engleskoj. Taj je dan na popisu bilo 370 mališana. On je dobio broj 369.
    Ostario je, nadajući se susresti svoju majku. Pričajući, počeo je vikati i plakati, kao vlak u brzini, koji se zaboravio zaustaviti. Do prije nekoliko godina, još se nadao da će majka ispuniti svoje obećanje koje mu je dala, na željezničkoj postaji, i da će se naći u njezinu zagrljaju.
    Broj i mjesto u vlaku, mogli su se  i 'kupiti'. Neke su majke pristale i na ljubakanje s osobama koje su im mogle osigurati broj i mjesto za dijete na tužnomu popisu za odlazak iz Njemačke.
    Bože! Ne prestajem žaliti. Dođe mi da zanijemim. Kao zemlja.
    Ne treba govoriti o narodu nego o čovjeku.
   Kada na sudnji dan, stanemo preda Te, Ti ćeš odabrati čovjeka-osobu, a ne narod. Pokazat ćeš da je on bio protjeran, osiromašen i ponižen, a Tvoja će ga ruka privući k sebi. I on će ponovno biti dijete.
    Znam da ne mogu ništa vratiti i učiniti da nije bilo što je bilo, ali Tvojom pomoću, željela bih vratiti sve vlakove i vagone s djecom na polaznu željezničku postaju, k njihovim roditeljima.
    Pomozi mi u tomu!

 

Split, 4. kolovoza 2007. god.