- Opusti se i vjeruj! Gdje je ta vjera koju mi iskazuješ moleći? Dao sam kišu, a ti si mislio da će samo mladi i zdravi hodati. Da će samo oni izići. I tebe sam izveo. Pogledaj! -
Doista, preko puta, u sportskoj odjeći, mučio se stariji čovjek. Sav nagnut prema naprijed, nesigurnim, neusklađenim koracima, trudio se održati ravnotežu. Pomalo hodajući, bez kišobrana, nije mario za kišu koja je kapala po njemu, ali je osjećao sigurnost koju mu je taj isti Bog dao i poučio ga hrabrosti. On je prihvatio da je i ovo što mu ostade dar kojim svjedoči volju Očevu. Pa i ako padne, ostat će Božje dijete i On će ga ponovno podići.
Potom pokaza na bogalja u električnim kolicima. - Vidiš, on se pokreće s kažiprstom lijeve i desne ruke. Ostali prsti, tijelo od struka prema dolje, sve je mrtvo. Međutim, ja ga šaljem među ljude, pružam im priliku da ga susretnu, zavole, da mu pomognu. Je li mudro da takav, u svemu ovisan o tuđoj pomoći, živi? Vidim u tvojim očima sažaljenje, a ja ne očekujem to. Ja te želim vidjeti djelatno zauzeta za njega. Ponekad, kad možeš. Ne, da čekaš dan, kojeg će proglasiti danom solidarnosti s uzetima, bolesnima, siromašnima… Ne dan, nego sve dane. Cijeli život. Vidiš, ja sam ga davno mogao pozvati k sebi, ali sam želio da vidi i nauči razlikovati zla. Tek kad se njegovo selo našlo na udaru najjačeg topništva, ja sam ga izvukao iz tog pakla i doveo ga do tvog grada. Dočekali ste ga prepuni suosjećaja, a onda ste brzo zaboravili zašto sam vam ga povjerio. Vama, kojima su kuće i dvorovi ostali netaknuti, koji ni miris baruta niste osjetili, od čega je toliko dobro u vama izgorjelo?
Nisam te izveo da ti nabrajam sve propuste i previde nego te htjedoh upitati: vidiš li te ljude, primjećuješ li bol u njihovim očima, pitaš li njih, kakvi ste vi prijatelji? Tko vam dušu toliko rastresa, tko plijeni vaše vrijeme, rastače dobro koje sam vam ostavio?
Vidiš li onu mladu ženskicu koja je oboljela i od trinćste godine ostala u invalidskim kolicima. Oba su joj roditelja umrla od neizlječive bolesti, a brat je morao u rat. Izveo sam je iz blizine neprijateljskog ćrodroma i od prijatelja do prijatelja prenosio do tvog grada. Tu je, uvijek kraj ulaza, gdje može vidjeti, dočekati nekog poznatog i čuti o svom kraju. Više nema njene kuće. Ostade samo drago susjedstvo koje je posjećuje o blagdanima.
Prelijeva li se djelić tvoje dobrote na njenu žalost? Zaustaviš li se i popričaš li s njom, il' ti je i to teško?
Njezin je brat branio i zaleđe tvoga grada i ponosan je na to. Izgradili su nov put do tvoje granice, a ti? Ništa od obećanja! Ti zaboravi sve, ti bi sad i barikadu stavio.
Kažem ti: nikad ne postavih barikade između sebe i čovjeka.
Zato preostalo vrijeme gradi a ne ruši, pružaj ruke, ne skrivaj ih kad trebaš pomoći, ljubi i zahvaljuj na dobročinstvima! Ne pljuj po čovjeku i narodu, ne dijeli ga i ne sudi!
Očisti se! Hodi! Ljubi i služi bezuvjetno. -
Split, 3. travnja 2008. god.