Spušćamo se, u subotnje jutro, Zvonimirova ulica i ja, užgano i žedno, nizbrdo, sunčanon bandon.
Sama, ka za dišpet.
Priko puta svit se ladon spušća, gre di je lagnje, di i' jema, di će čut koju, intrat koga višje.
Jutros Ti ranin, Bože, dat falu za forcu, za sriću puntamenta, za bokun neba, ča si ga spustija, u zid Svete Klare i primija me, u svoju butigu o' riči. Stisnut na pinku zem'je, bonaca Ti mudrost krije, misal u dubinu oće. S menon, na mojoj bandi, gušćerica na vrj grma, tilo suncu okrenila, dare Ti hvaleći.
Vraćan se.
Split, 21. srpnja 2007.
|