Kad smo prvi put vidjeli Baricu bila je to uzbuđena stara majka, udovica koja je na svijetu imala samo svog jedinca, sina Franceka. Odjevena u dugu šarenu haljinu s rupcem na glavi je izlazila na put i pogledavala dolazi li njezin Francek.
Odlazila je u obližnji dvor po vodu, misleći na svoj potok u predgrađu Siska, gdje je nekad živjela težak život uz muža alkoholičara.
često bi je našli kraj šahte gdje sluša žubor vode koji je Baričino sjećanje vraćao u neko davno vrijeme.

 

 

Pred ulazom u kuhinju Barica bi čeprkala po zemlji. Željela je posaditi cvijeće.
- Nek bu lepo za videt! Kak' bu vesel Francek kad vidi kaj stara majka dela? -
Majka je malo znala o njemu, o tomu što radi, gdje je, gdje nije.
Jednog je dana Francek doputovao i javio se službi koja bi trebala pomoći staroj majci. Predstavio se kao zaposlen čovjek koji je u ime neke tvrtke uvijek na putu, najčešće u inozemstvu i ne može brinuti o majci. Tom prilikom je ostavio broj telefona i mobitela.
Nekoliko je puta doputovao vidjeti Baricu koja je kao začarana gledala u njega.
- Pričaj sinek, gde si, kaj delaš? Do kad buš tu da ti majka nekaj spravi? -
Međutim, Francek je bio nemiran i želio je da taj susret čim prije završi i da otputuje. On je došao vidjeti može li majka još živjeti sama bez tuđe pomoći, u prostoriji bez sanitarnog čvora, može li netko doći i pomoći joj ili je uzeti k sebi, smjestiti je u starački dom?
Prije odlaska Francek je potpisao ugovor i obvezao se uredno plaćati ustanovi koja će svakodnevno posjećivati Baricu, donositi joj hranu i brinuti o higijeni, a kad dođe vrijeme primiti je u dom.
Prolazile su godine, Francek se nekoliko puta odazvao na telefonske pozive kojim ga se podsjećalo na staru majku Baricu i dug koji je rastao. Obećao je da će sve biti u redu.
Majka je Barica čekajući Franceka kopnila i počela se gubiti. Došlo je vrijeme da se i za Baricu nađe mjesto u domu. Mjerodavna socijalna služba je preuzela skrbništvo.
Po majku Baricu išla je socijalna djelatnica i vozač.
 - Gde ću ja z vami? Kaj bu rekel Francek će dojde, ak' me ne najde doma? Bu se srdil. Ne mrem nikam! -
Vidjevši kakav prostor Barica ostavlja, gdje je i kako provela tolike godine, nadali su se da će naći makar malko radosti u njenim očima kad dođe među svoje vršnjakinje.
Međutim, pri izlasku iz auta, Barica je odmah okrenula glavu prema izlazu, prema ulici, putu
gdje bi mogla izići i čekati svog Franceka.
Svaki je dan Barica skrivala ručak u ormar i rekla sestricama da ga čuva za svog Franceka.
Jednog je dana došao Francek i odveo staru majku sa sobom da potpiše prijenos onog komadička ograde, zemljice i prostora na njega. Odvjetnik je vidio da stara majka Barica ne razumije što radi, ni što Francek traži od nje, odustao je pružiti pomoć i otišao. Poslije nekoliko dana došao je Francek s drugim odvjetnikom i 'dovršio posao'. 
Potom je stara majka Barica čekala nekoliko godina svog jedinca Franceka koji se više nikad nije javio ni pitao za majku.
Prije nekoliko dana, staru majku Baricu umornu od čekanja, još uvijek pogleda okrenuta prema prozoru, pozvao je Gospodin k sebi da se odmori među njegovim miljenicima. Među najmanjima.
Sa cvijećem, svijećama i molitvom staru majku Baricu ispratile su njezine susjede iz Velog Varoša i sestrice iz Doma.
Gospon Francek! Žal mi je kaj više med nami ni majke Barice. Prav za prav, za nju je pak bolše, ona je sad v miru. Ne znam gdo Vas je igdar čekal, kak Vas je čekala stara majka Barica i će Vas igdar bu čekal?
Na kraj bu nas ipak sve dočekal Božek. U to  vreme ne bute mogli od stare majke Barice prositi vodu da bu Vam lakše, jer bu ona stajala na drugoj strani, kraj Božeka. Utješena.
U vreme korizme kad se celi svet moli i odriče zla, vi ste se, gospon Francek, odrekli najveće
ljubavi: odbacili ste staru majku Baricu.
Ni jedan Vaš cvet, ni jedna Vaša suza, ni hvala u kratkoj povorci do grobeka.
A i ptice su joj u čempresima popevale.
Zbogom dobra stara majko Barice!

Split, 28. veljače 2008. god.