Mnogo je Martina. Mnogo je bolesne djece, bez ijednoga zdravoga dana.
Njezini su roditelji, kao i svi drugi, željeli dijete, radosni da će povećati broj anđelića u obitelji.

Nadali su se i zahvaljivali Bogu, pripremali prvo dijete da će dobiti bracu ili seku, premda ono nije razumjelo što će se dogoditi i promijeniti u njegovu malomu životu. Ono je dječji vjerovalo da je to nešto dobro, jer je gledalo radost i vedrinu u očima svojih roditelja. Sreća se pomalo povećavala. Prijatelji su nazivali i pitali…
Jedno jutro dođe vijest da se rodila djevojčica, ali da nije zdrava, da ima velika oštećenja, a onda je slijedilo ono što mi ponavljamo i prenosimo, ne znajući da ne činimo ništa dobra, da zatečeni i ustrašeni širimo nespokojstvo govoreći što bi bilo bolje… 
Dječačić je vidio da je tu još netko osim njega, da je to veoma malo, da su roditelji veoma zaposleni. On više ne vidi toliko radosti i sreće u njihovim očima. Sve se odjednom promijenilo. Pozvali su i baku, koja je odmah došla i ostala s njima.
Na krštenju anđelić dobi ime Martina.
Ubrzo se dječak pobuni, ne mogavši razumjeti, što oni rade sa sestricom Tinom.
Kako je vrijeme prolazilo, roditelji su s liječnikovom pomoću  postupno upoznavali Martininu bolest i način kako moraju postupati s njom, njegovati je i čuvati.
U dubokoj vjeri, obitelj je, okrenuta Bogu, zahvaljivala za Tinu. Dogovorili su poslove, danonoćno su bili s njom. Istodobno je  netko uvijek bio s dječakom, izvodio ga šetati i gledati brodove.
Otac je radio. Nakon posla i on bi se pridružio i brigao za Tinu. Najradije bi je uzeo u ruke i ljubio. Jednoga su dana doznali od liječnika da je za Tinu najpovoljnije ležati. Trebalo joj je pridržavati i glavicu. Bog je dao da je obitelj jačala i svladavala sve prepreke. Tina se veoma sporo razvijala i rasla. Djetetov pogled nije pratio osobe i događaje oko sebe.
Kada se obitelj prilagodila odnosno kada je Tinu prihvatila kao Božji dar, krenula je u novi, drukčiji život koji će postati žrtva. Zašto to nisu oni znali? Ipak su vjerovali da se ništa ne događa bez Božjega dopuštenja, da ne će biti prepušteni sami sebi i da ih Bog ne će ostaviti bespomoćnima. Sve su to Bogu predali.
Uskoro je i Tinin braco, ne lako, shvatio da je njegova sestrica bolesna, pa je i on počeo oponašati članove obitelji, gledati je, paziti, čuvati, približavati joj se i milovati je.
Usporedno su prestala i neugodna pitanja prijatelja i znanaca, a znatiželja se počela pretvarati u razumijevanje i želju da se pomogne, makar i slušajući. Otvorila su se vrata, počeli su izlaziti vani, da jaki ne vide znatiželjne poglede prolaznika ni znak njihova sažaljenja. Počeli su ih posjećivati stari prijatelji. Obitelj je mogla ispripovjediti svoje poteškoće. Prijatelji su se zanimali za Martinino zdravlje.
Martina je to razdoblje pretvorila u rad i smirenu, tihu molitvu. Ona je postala glavna. Svi su je voljeli i molili za nju, da danas ne može nitko ni pomisliti da bi život bez Martine mogao biti ljepši i bogatiji.
Martinine su oči  pobudile nježnost i ljubav, koje su joj pomogle naučiti prve gutljaje.
Prošlo ljeto vidjeh Martinu u kolicima. Majka ju je vraćala s liječničkoga pregleda. Dotaknula sam joj ruku i poljubila je, zadržala svoj pogled na njezinim očima. Je li zato što sam to žarko željela ili sam osjetila da Martina vidi, da prati, da razlikuje mene od majke. Lice joj je bilo blizu osmijeha, a u izrazu njezine majke prepoznah duh patnje pomiješan s nadom. Sretoh smisao, uljudbu, Kristova patnju.
Prije nekoliko dana, Martina je operirana na bubregu. Kao da se izvi molitva: - Bože naš! Poživi našega anđela! čuvaj ga! Probudi ga nakon operacije! Prihvatili smo Tvoju volju. Našu si patnju pretvorio u sreću: daješ da Martina živi, diše. Ona Ti ne može ništa reći, ali Te ljubi svojom nemoću, bolešću, patnjom o kojoj ne može govoriti. Nikada se nismo umorili, nikada zaspali, posustali, zažalili se, potužili se. Martinu primismo iz Tvojih ruku, pripravni nositi je do konca života. -
Martina se probudila nakon operacije. S njom je stalno bila njezina majka. Drugi je dio obitelji kod kuće čekao vijesti iz bolnice.
Hvala Ti Isuse, za majčinu hrabrost, baštinjenu od Tvoje Majke, za trnje na putu, za svjetlost, koju naziremo na kraju, gdje će Tvoj zagrljaj biti znak da je patnja bila put, na koji si poslao tu obitelj da se otkupi.

Daj da od naše Martine, koju si nam darovao, naučimo šutjeti, biti strpljivi, ne žaliti se, trpjeti. Molimo Te! Gospodine, usliši nas!

Split, 12. svibnja 2007. god.

II. 

RAZAPETA  MARTINA  IPAK  U ISUSOVOJ MILOSTI

U tišini sjemenišne kapelice, na prikazanju, u duhu, položim Martinino, bolešću izmučeno, tijelo na pliticu. Uzmem njezinu ručicu, pa, dodirnuvši kalež muke, izmolih: - Zdravo Tijelo Isusovo… -
Isuse! Donesoh Ti Martinu, na pliticu, ne tražeći ništa za sebe, za svoje. Danas primi samo Martinu, koja se ne zna sama predati, koja Ti je poklonjena i darovana od svoga prvoga dana i samo Tebi pripada.
Okrijepi, ako hoćeš, njezino krhko tijelo, da živi i svojom bespomočnošću potvrđuje poslušnost svojih roditelja Tebi, jedinomu Bogu, svomu uporištu.
Naklonih se, prinoseći suzu u kalež Tvoje neizmjerne ljubavi, u koji sve okupah. Trnci mi prođoše tijelom. Otiđoh, čekajući na Tvoj odgovor.
Ni dvanćst sati poslije, u mojoj sobi zazvoni telefon. Vidjeh prikazan dugi telefonski broj. Bio je to poziv iz Italije.
Podignem slušalicu i čuh zadivljeni sretni glas koji je sve želio ispričati, koji se nije mogao zaustaviti, sreća koja se željela svima reći: - Ja i moja  Martina vratile smo se iz bolnice… Evo je!, tu je! Moja Martina, ljubim je, držim je u rukama… Tu smo svi. Nitko ne vjeruje da je naša Martina sve ovo izdržala… bila je razapeta kao Isus. Sedamdest dva sata bila je pod morfijem. Strašno je bilo gledati njezino buđenje od svega pretrpljenoga. Bog  je dao i naše molitve i molitve tolikih dragih dotaknule su Isusovo milosrđe… -
Ganuta, rekoh: - Ljubite je, ljubite Martinu! -
U početku pomislih, možda 'izlazak' na web stranicu nije bio po volji roditeljima. Međutim, oni me preduhitriše i rekoše: - …Hvala za tako lijepo napisano o našoj Martini… -
Znala sam da ću govoreći o velikoj Martininoj patnji, izmoliti još zagovora i povećati broj molitelja. Bog je to uslišio.

Isuse! Ostavljam Ti Martininu muku na plitici do kaleža, u trajnu prikazivanju Tvoje muke, od koje se ona ne će nikada odijeliti, jer si Ti tako htio. Hvala Ti za Tvoju milost.

Split, 16. svibnja 2007. god.