Nigdje ne doživjeh toplinu i međusobnu brigu kao među malim ljudima. Takvi kakvi jesu, bez ikakve sigurnosti, oni poduzimaju upravo male 'podvige' da bi jedni drugima pomogli, dali, podijelili. U malim i neprikladnim prostorima, na podu, mjestu koje se jedva može nazvati obitavalištem, oni žive zajedništvo dijeleći sve što im dan daruje.
I zato, jer je to lijepo doživjeti i čuti, jer je natopljeno srcem, kojeg kao da se svi sramimo, treba izreći.
Jadnici ne će nikad ugroziti one gore, ali će oni svojom neumjerenošću trajno podržavati njihovo siromaštvo.

U malom zapuštenom stanu živjela je staričica Mare. Bila je u skrbi socijalne zaštite. Otkako je pala, sve je teže bilo osigurati joj primjerenu pomoć. Mare je bolovala od šećerne bolesti i često je bila razdražljiva. Nije bilo lako ali se ipak uvijek dogovorilo ono što je za nju bilo najbolje. Stan je bio zapušten, instalacije stare i neispravne. Vrata od sobice do Marine postelje bila su zaključana. Kad je trebalo pospremiti i taj dio malog stana Mara je dala ključ. Nitko nije znao zašto je sobica bila zaključana jer u njoj nije bilo ničeg osim starudije iz koje su izlazili miševi.
Jedne je noći Mare pala i do jutra ostala ležati iza vrata. Ujutro, kad je došla sestrica, trebalo je odvaliti vrata i promijenti bravu a Maru pripremiti za bolnicu.
Prva je misao bila, kako odsad Maru ostavljati samu? Poslije pretraga, Mare je, istog dana, vraćena iz bolnice.
Bože! Pokaži put! Kako dalje?
I dok se čekalo na odgovor odozgor, do Marinih je vrata već došetala sirota Ivka. Stara šezdeset pet godina, živi pomažući i služeći po tuđim kućama. Moli nas da joj nađemo posao. Ivka bi radila. I ona je sama. Mare je pozna i kaže da je sirotinja ali dobra i poštena…
I bude Ivka odmah poučena kako će i kad kontrolirati Mari šećer i gdje će to upisivati.
Sutra će opet doći sestrica i vidjeti kako je, kako Ivka pomaže, što još treba učiniti.
Mare i Ivka su bile zadovoljne. Prvu su noć spavale zajedno, u istoj postelji. Znajući da će to Mari smetati, dogovore se urediti onu zaključanu sobicu za Ivku.
Mare nije mogla Ivki obećati novčanu nagradu jer nema nikakvih prihoda.
Dvije su se sirotice sporazumjele i Ivka ostade kod Mare.
U uređenu sobicu za Ivku je stigla posuđena postelja.
Mari je svaki dan dolazila sestrica, a u podne bi dobila i ručak.
Prvi dan ovog zajedništva, u vrijeme dostave ručka, Ivka bi zatečena da kuha juhu. U loncu je bio komad junećeg mesa. Od svoje sirotinje Ivka je poželjela, na taj način, zahvaliti Mari za dobrotu.
Vidjevši da se suživot ovih dviju sirotica nastavlja u miru, dobri se ljudi pobrinuše, pa i Ivka ostvari pravo na besplatan ručak.
Ponovi Bog svoju dobrotu, zbrine Maru i Ivku, te ispuni njihove obične male sirotinjske želje.
Dobri ljudi bijahu samo alat u Njegovim rukama. U pravi čas!

 

Na drugom kraju grada događao se ponovni susret nekolicine siromaha u želji da ponovno budu zajedno, da svatko od njih nešto pridonese zajedništvu i da nastave živjeti onako, kako ih je život naučio.
Kad je Kuzma otišao u Dom, u prostoru njegovog boravišta je ostao prijatelj koji je budno pazio da se ništa ne dogodi što bi ometalo mir susjeda. Uredno je plaćao vodu i obveze novcem koje je dobivao od socijalne zaštite. Ostavio se pića, znajući da mora biti trijezan ako želi sačuvati ovaj skromni, nesređen prostor. U vrijeme ručka odlazio je od vrata do vrata samostanâ i Karitasa, dobivao topli obrok, pa za to nije trebao trošiti novac.
Jednog dana u Kuzmin prostor dođe nov prosjak, bogalj bez noge. Prijatelj ga prepozna. Kaže da je razgovarao s Kuzmom i da mu je dopustio da se i on tu skloni.
- Kuzmi je dobro, ima sve, a opet mu nije dobro. Oslijepio je, ne vidi ništa i želi se vratiti kući. Sutra idem po njega. - reče pridošli prosjak.
I doista, već sutradan u jedinom prostoru sjedili su njih trojica starih znanaca, prosjaka, s jednim ručkom.
Kuzma je 'izgubio' neka prava jer je napustio dom. Gdjegod se makne udari glavom, zapne nogom. Ne vidi ništa.
Dogovaraju se kako će živjeti? Dva će prijatelja primati socijalnu pomoć, a treći, bogalj, će prositi, ali odsad će ostajati duže vremena da bi isprosio više kuna za pripomoć  proširenom zajedništvu. Drugi će nastaviti s ophodnjom samostanima i Karitasu i donositi ručak.
U zraku ostade pitanje: - Zašto je Kuzma napustio dom u kojem je imao sve što mu treba i vratio se u neuvjetno, nečisto, u nesigurnost i besparicu, bez pravog ležaja, u mali prostor, sad stisnut s još dva prosjaka? Zašto? -
Je li se Kuzma čime okoristio? Nije. Je li što dobio, što nije imao? Nije. Je li što izgubio? Da, sve!
Je li ova narasla trojka prosjaka nekome pomogla? Da, udomili su bogalja.
Je li ga Kuzma mogao udomiti i ostati zbrinut u domu?, doći kući na nekoliko dana i vratiti se ponovno u Dom? Mogao je.
A zašto nije?
Možda zato jer u domu nema prosjaka, a Kuzma sam u sređenoj i organiziranoj sredini bi zaokupljen mislima o onima koje je ostavio i s kojima ne može podijeliti ništa od ovog, u domu, ponuđenog  bogatstva.
Mara s Ivkom i trojka prosjaka strpljivo izdržavaju kušnje, dijeleći ono što ni njima, Božjim sirotanima, ne dotječe, ne huleći.
Stoga svi postadoše baštinici Blaženstava po kojima će ih na kraju Otac prepoznati i udomiti ih zauvijek, kako je obećao.

Split, 5. veljače 2008. god.