Ivan je također kao mladić obolio. Bio je zaposlen kao mladi majstor. Sada je posve nemoćan i ne može ništa bez tuđe pomoći.
    On nije veseo i drukčije podnosi svoju bolest.
    K bolesnicima svrate i osobe koje vjeruju da imaju dar ozdravljati oboljele. Doznaju za njih. Dođu i pokušaju svoj 'dar'. Bolesnik ne će nikada  odbiti takav dolazak jer se uvijek nada ozdravljenju.
    Prije nekoliko dana, k Ivanu dođe jedna umirovljenica, za koju govore, da liječi s viskom.
Predstavila se. Kada je Ivan čuo da je učena, dopustio joj je da ga pokuša 'izliječiti'. Ženica iz džepa izvadi visak i približi se Ivanu. Visak se počne njihati a poslije nekoliko sekundi ona reče Ivanu: - Ivane! Ustani! 'Ajde, Ivane! Polako, ustani! -
    Ivan odgovori: - Ne sad. Kasnije ću. -


    Tada se sjetimo Ivančice, koja trinćst godina leži sama, a sestrice je njeguju i hrane triput na dan. Za to vrijeme, Ivančica stotinu puta 'prolazi' kroz ulice i na mjesta gdje je živjela. Priča, gleda, pita…
    Jednoga dana upita sestricu: - Vidiš li na zidu, ovde, priko puta mene, tovara? -
    - Ma, di? Di je tovar? - odgovori sestrica. Kada je vidjela da je Ivančica uporna, sestrica će: - … A, eno ga. Je, vidin ga i ja. -
    Nato će joj  Ivančica: - Nu, Bog te pomoga! Kako ga mo'š vidit? Kako tovar more odat po zidu? Kad si to vidila? Šta ti je? -


    Kada je jedan Brat radio u Misiji, imao je prigodu vidjeti mnogo siromašnih, gladnih i teško bolesnih mladih, starih i djece.
   Došavši k liječniku ondje je uvijek bila i medicinska sestra ali i jedan tehničar. Taj je tehničar bio visok, velik i jak.
   Kada je Brat upitao što radi taj tehničar, rekoše mu da on pomaže kada se bolesniku rekne da je neizlječivo bolestan, pa on doživi šok, tada on pomaže svladati ga, da bi ga oni potom mogli smiriti.
   Jednoga dana, budući da se i Brat već nekoliko vremena nije osjećao dobro, ode k liječniku. Nakon pregleda, liječnik mu reče da ima neizlječivu bolest. Zato bi bilo dobro da mu braća kupe posmrtni kovčeg i da se vrati kući. Liječnik mu preporuči da prati vrijednost krvi, pa ako ona počne padati, da slučajno ne bi prihvatio liječenje i mučenje kemoterapijom i sl. jer će skončati u mukama.
   Jučer taj Brat razgovara sa sestricom kraj subratove bolesničke postelje. Reče mu: - Eto brate! To je taj prijelaz. To je naš put, na koji ćemo svi poći. O tomu propovijedamo, zato živimo, to iščekujemo.
    U Misiji je doživio i naučio da se o bolesti ili kraju života s bolesnikom otvoreno priča. U tom razgovoru ima i radosti, koja je od mladosti rasla zajedno s nadom. Bolesnik ne ostaje sam. Ne razgovara se iza zatvorenih vrata, ni u drugoj sobi. Mjesto njihova okupljanja i molitve je subratova bolesnička postelja, Božje zajedništvo.


   
    Ušli smo u došašće. Zapalili smo prvu svijeću, da svijetli.
  Nađimo prolaz, između mnoštva koje hrli u okićene prodavaonice prema Anti i Ivanu, Ivančici. Dođimo bez viska. Sjednimo i poslušajmo ih! Pomolimo se zajedno!
    Donesimo im svjetlo prve nedjelje došašća. Približimo ga. Neka ih ono sve zagrije!