Dana 18. studenoga 2006. god., u 8 sati, gostovala sam u emisiji Vjera i život, koju na Radio Splitu uređuje katolička novinarka, gospođa Danira Matijaca.
Nakon brojnih telefonskih poziva, SMS i elektroničkih poruka i čestitki na ulici, odlučih tekst prenijeti i na svoju web stranicu. Osobno iskustvo koje sam ponijela iz ove radio-emisije je svjedočenje da živim u slobodnoj Hrvatskoj u kojoj sam mogla slobodno govoriti, sjećati se, poručiti i ono što se češće šuti, a da Urednica nije kratila moje rečenice, ni mijenjala ili propuštala pojedina mjesta, a kamoli ih krivotvorila. Da, u ovomu gradu postoji slobodna katolička emisija Vjera i život na Radio Splitu, koja se odašilje svake subote, u 8 sati ujutro, a uređuje je katolička novinarka, gospođa Danira Matijaca. Slušajte Vjeru i život, javite se, surađujte, budite i Vi kamenčić postojanosti slobodne misli, slobodne Božje Hrvatske! Split, 19. studenoga 2006. god. Pitanja i odgovori za emisiju Vjeru i život, Radio Split, 18. studenoga 2006., u 8 h, urednica i voditeljica, gospođa Danira Matijaca 
Urednica (dalje Ur.): - Kakva Vas sjećanja povezuju s 1991. godinom? -
Mira Donadini: (dalje MD.) - Imala sam kasetu s govorom dr. Franje Tuđmana, gdje on, prije svih ovih nemilih događaja, u jednomu govoru, očajnički, upozorava hrvatsku javnost o veoma tešku stanju, u kojemu se Hrvatska našla, osobito na gospodarskomu području. Kaže da se sve daje u bescjenje, da je vlast u potpunu rasulu, svjesna da su ovo posljednji trenutci Jugoslavije.
Potpisi za Hrvatsku su predivno sjećanje pa za moje Splićane i druge, koji su to postali, želim pročitati pjesmu: Rvacku.
Izbor dr. Franje Tuđmana za predsjednika Hrvatske, s tolikom većinom, postotkom, koji još dugo nitko ne će dostignuti, bilo je nezaboravno sjećanje.
Strahovali smo od JNA, jer smo znali, da to, premda smo je dobro plaćali, nije bila naša vojska.
Nisam se bavila politikom, ali ovo je bilo doba u kojemu nitko nije mogao ostati ravnodušan. Stvarali su se temelji za samostalnu državu Hrvatsku. To je svatko znao. Za mene je to značilo da će u momu gradu Hrvati ubuduće imati prvenstvo u zapošljavanju i rješavanju svojih životnih pitanja, da više ne ćemo biti građani drugoga reda. Tako i u cijeloj Hrvatskoj. Nadali smo se da više ne će prvenstvo u svemu imati samo borci iz Drugoga rata.
Ur. - Sjećate li se molitava za Hrvatsku? -
MD.: - Tada sam radila u Domu za starije osobe na Lovretu. Sa starima sam običavala moliti poslije podne, nakon radnoga vremena. Molitva još nije još bila dopuštena službeno.
Odjednom, kao da nas je Hrvatska zagrlila!? Sjećam se da smo, ne čekajući i ne tražeći narudžbenicu, otišle kupiti po pola metra širine crvene, bijele i modre tkanine, prošile ih, u krojačnici u Domu, i objesili je u predvorju Doma. Isti dan smo imali i hrvatski grb. S kazetofona su pjevali Zlatni dukati. Svirale su tamburice, čulo se Ustani bane Jelačiću!, Oj, hrvatska mati nemoj tugovati! i druge pjesme. S televizijskih zaslona okupljeni su pjevači pjevali Moju Domovinu!
Bili smo jedno. Možda i nismo tih dana svi isto mislili? Možda je netko i žalio što nestaje Jugoslavija, ali to se više nije moglo zaustaviti ni vratiti unatrag? Iz službujućih su soba skinute slike bivšega predsjednika bivše države a na to je mjesto stavljen hrvatski grb.
Molitva za Hrvatsku postala je javna i glasna, svaki dan. Od prostorija za sastanke, uređena je i blagoslovljena kapelica. Održana je prva sv. misa. Pjevalo se u njoj.
Prvi put sam ravnatelja pozdravila s Hvaljen Isus i Marija.
U meni je žarila Hrvatska, dosada skrivana, potvarana, potkradana, krivotvorena. Što sam očekivala od Hrvatske? Ništa tvarno. Samo hrvatsko štivo, hrvatsku povijest, hrvatsku kulturu, hrvatski jezik i pismo, hrvatske tiskovine, hrvatsku televiziju i radio, hrvatsku nošnju. Zašto spominjem nošnju? Zato jer je neke davne godine direktor iz Beograda, na prijamu u jednomu hotelu, prodavao lutke sa srpskom i jugoslavenskim nošnjama. Bilo je lutaka i u slovenskoj nošnji ali u hrvatskoj nije nikada bilo. Pivo koje su gosti pili bilo je iz Srbije. Eto, tako se u čovjeku skupljao jad i otpor, zapravo želja da i on ima pravo na svoje običaje i kulturu u svomu kraju i da o tomu sam odlučuje.
Tada su i nad našim glavama zasvirale sirene za zračnu opasnost. Stisnuli smo se uz Hrvatsku i molili zanju. čini mi se, premda 'stari', da smo svi bili za Hrvatsku. Tada sam, do prestanka ratne opasnosti, bila u Domu. Svi smo bili kao jedna duša. Premjestili smo se iz sobâ u dnevne boravke i hodnike, na pod. Molili smo Boga i slušali ratna izvješća, osobito ona s mora, plašili se i strepili. Naša je mladež odlazila da bi branila Domovinu a ježevi su zatvorili raskrižja. -
Ur.: - Kakva je tada bila uloga Crkve? -
MD.: – Uloga Crkve bila je tada osim bogoslužja i dijeljenja sakramenata u Domu, samo dobrotvorna, a broj se korisnika, iz dana u dan, povećavao. Dom je dobivao pomoć u lijekovima i sanitetskomu tvorivu. Svi su u zemlji bili izvrsno povezani. Imala sam dojam da ništa nije otišlo na pogrješno odredište. -
Ur.: - Zašto vi volite svoju domovinu? -
MD.: - Ljubav prema domovini je zahvalnost za to što jesam, što me Bog postavio upravo tu gdje jesam, u Hrvatskoj. To je sve moje, sve što jesam. Ona je poistovjećena s mojim precima. Hrvatska je moje mjesto slobode, osobna iskaznica, moj govor, moje ponašanje, sjećanje, moja hrvatska povijest, pripadnost, po kojoj me prepoznaju, moja vjera, po kojoj će mi biti suđeno nakon smrti.
Kako da ne volim Hrvatsku?! Ona me odijeva, ona je boja moje vedrine. Kada je turobna, ona obećava, a vrata nade uvijek drži otvorena. Ona se ne da nikomu. Ona je uvijek i samo Hrvatska, zgrbljena ili uspravna, u zanosu ili umorna. Ona će sve izdržati. Ona nikada ne će prestati. Sa sobom ću je ponijeti, srce mi nitko ne će iščupati. -
Ur.: - Gdje ste naučili voljeti svoju domovinu? - MD.: - Ljubav se prema Hrvatskoj prenosi, ona se uči u obitelji. Ona se može učiti i na TV, ali se ne uči. Treba je učiti u školi, ali o tomu ne znam. U knjigama… Za nju treba moliti. Ljubav prema Hrvatskoj je ljubav prema čovjeku, prema ljudima. Ako je to tako, onda je o toj ljubavi najljepše čuti pjesmu i riječ u Crkvi, gdje se te dvije ljubavi prožimaju: ljubav prema nebeskoj i zemaljskoj domovini: Najvjernija Odvjetnice na braniku stoj, čuvaj našu svetu vjeru i hrvatksi dom! -
Ur.: - Što je bila snaga Hrvatske 1991. godine? - MD.: - Ona je izrasla iz nakupljenoga dugogodišnjega nezadovoljstva komunističkom strahovladom, koja je okupila sve slobodoljubive Hrvate. Snaga je bila njihovo jedinstvo i vjera u Boga, čudotvorna krunica na vratovima braniteljâ. Samo je čudo moglo pobijediti tako nadmoćnu neprijateljsku snagu.
Snaga su bile i prve žrtve 1991. godine, zanos i žudnja za Hrvatskom. -
Ur.: - Znamo li danas cijeniti dar slobode? -
MD.: - To pitanje svatko treba postaviti sam sebi. Put do slobode, put je povorkâ smrti, mladeži pokošene, topovima raznijete. To nije dobivena sloboda. To je izborena sloboda, krvava do koljena, s toliko udovica i djece bez očeva, toliko roditelja bez sinova, tolikih bogaljâ, oboljelih i onesposobljenih za rad. Kakav je to čovjek koji se podsmjehuje najljepšim mladenačkim zanosima i žrtvi? Kakav je to čovjek, šestdesetih godina, koji kaže da ne zna, da se ne sjeća što je bilo u Vukovaru i smješka se? Iz koje je škole učenik koji na pitanje o Vukovaru odgovara da mu loše ide zemljopis, da ne zna odgovor? Koja je to žena koja žali za vremenom kada se izlazilo na večere, zabavljalo, imalo novaca i bolje živjelo nego danas??? Koji su to učitelji, nastavnici, profesori, kojima ministar Primorac mora poslati poruku da 18. studenoga u školi održe predavanje o Vukovaru? -
Ur.: - Jesmo li postali zaboravni? Zašto je važno pamtiti? -
MD.: - Nismo zaboravni, nego smo nemarni. Zato, jer nas nije tuklo. Nismo osjetili užas rata. Gledali smo ga iz naslonjača na tv-zaslonima i vraćali se u tople postelje. Netko je i od naših otišao na bojišnicu. Neki su službovali, neki i u Civilnoj zaštiti. Neki su se, pak, smjenjivali, i po nekoliko puta, za istu obitelj, i čekali red u Karitasu za hranu i odjeću.
Važno je pamtiti! Ne ponovilo se! Treba se toga sjećati i to neprestano prenositi. Tako se uči! -
Ur.: - Tko će učiti mlade naraštaje i odgajati u njima domoljublje? - 
MD.: - Mlade naraštaje treba učiti i u njima odgajati domoljublje: to treba raditi obitelj i Crkva, a škola se za to treba osposobiti. Ako ima npr. nastavnika koji može, jer je tako predviđeno, od dviju postojećih povijesnih čitanakâ osobno izabrati onu koju želi, onda se može čuti i ovakva primjedba: - Uzet ću onu drugu knjigu. Ona je bolja. U ovoj ima najviše o Tuđmanu, pa nju ne ću. -
Ur.: - Što možemo danas učiniti za naše branitelje? -
MD.: - Ako nismo zaboravili i ako pamtimo Domovinski rat, već smo mnogo učinili za branitelje. Ako im pružimo zdravstvenu i drugu zaštitu, ako ih uvažavamo, ako im damo prvenstvo pri zapošljavanju i pomognemo im u ostvarivanju njihovih životnih potreba već smo im djelomično vratili krunicu oko vrata. Ako ih i uključimo u naše molitve, posijat ćemo mir i ojačati vjeru i samopoudzanje u njima. -
Ur.: - Zašto se sjećati Vukovara? -
MD.: -Vukovar je upozorenje i poruka svima dokle seže mržnja i njezina razornost, njezin užas.
Vukovar je istodobno mir anđelâ i bijelih križevâ, grad koji je zaslužio našu posvemašnju naklonost i pozornost naših prijateljâ i prolaznikâ, kucanje na vrata, pozdrav i stisak ruke, biti čovjek i biti bližnji! -
Ur.: - Kolika je danas uloga Crkve u izgradnji Hrvatske? -
MD.: - Hrvatska se sigurno gradi i zauzetošću Crkve. U tomu Crkva treba nastojati u svomu dijelu posla naći i izabrati pravu mjeru, ostati anđeoska, biti primjer i putokaz Kristova puta. -
Ur.: - Trebaju li i danas Hrvatskoj naše molitve? - 
MD.: - Sigurno je da trebaju. Možda onako kao i 1991. godine. Kao što se u ratu dogodi mir, tako se u miru dogodi rat. Da bi taj mir bio čvrst i postojan, treba moliti milost od Boga. Milost za mir između nepomirenih, podnošljivost među nepodnošljivima.
Upitajmo Boga, na kraju svakoga dana, je li on zadovoljan s onim što smo učinili.
Jesmo li ponizili sugovornika, obezvrijedili ga, narugali mu se, prevarili ga, izigrali njegovo povjerenje? Jesmo li zloporabili priopćivala radi nanošenja uvrjedâ i štetâ neistomišljenicima? Jesmo li ih teretili neprovjerenim podatcima. Jesmo li pristali biti sredstvo za razračunavanje među ljudima i služimo li u nečasne svrhe? Jesmo li zatajili Hrvatsku, pristali za novac raditi protiv nje, izazivati nerede i sl.?
Hrvatskoj treba našu molitva. Mnogi mole za Hrvatsku. Prof. dr. Tomislav Ivančić, u veljači ove godine, pozvao je na molitvu za Domovinu.
Kao vjernica željela bih da u molitvi vjernika uvijek bude jedan redak molitve za domovinu. Hrvatska nije umrla. Ona traje. Rekla sam da vjerujem da se ona ne može potrošiti. Ona je plod ljudske žrtve i Božji dar. Molitva je neprestani poticaj i kao takva melem za hrvatsku dušu. -
Ur.: - Kakvu biste Hrvatsku željeli? - 
MD.: - Jasniju i glasniju, Hrvatsku koja prepoznaje svoju djecu i sanjare koji nikada nisu posustali i koji je ne bi dali za sve bogatstvo svijeta, (a, kamoli za neku dužnosničku ili zastupničku ili pak stranačku sjedalicu). Hrvatsku koja drži do sebe, do svoje predaje, do svoje kulture i jezika, do katoličke vjere. Želim Hrvatsku zdrave mladeži koju ne odgajaju nikakvi Big Brotheri ni Zlikavci, koja se smije i zabavlja, pjeva i pleše, mladež koja se zaljubljuje i voli, mladež koja će se u svoje vrijeme sklonuti u obitelj, koja će od svojih roditelja i djedova čuti i naučiti gdje se nalazi Vukovar, gdje Škabrnja, što je bio Domovinski rat, njegovu cijenu i žrtve, mladež koja će znati da hoda po žrtvi jedne druge mladeži bez koje ne bi bilo Hrvatske. Moja se Hrvatska vjerojatno nikada ne bi kupala u blagostanju, ali bi bila zadovoljna i ponosna na svoju povijest, kulturu, ljepotu i bogatstvo, na svoje trude. Moja Hrvatska ne puzi, ne povlači se, nije nesigurna, ona kleči samo pred svojim Stvoriteljem, pred Kristom. Moja Hrtvatska vjeruje, nedjeljom ne odlazi u kupovinu, znade pripraviti kruh u svojoj pećnici, a zna jesti i jučerašnji. Moja Hrvatska sve zna i sve može, ona je hrabra, ona traje i ne će se nikada potrošiti. -
Ur.: - Jesmo li svi odgovorni za budućnost i opstojnost Hrvatske? -
MD.: - Jesmo, svi. Povremeno treba propitivati svoje stavove i izjave, brigati se o tomu što gledamo, koje tiskovine čitamo, koje vijesti slušamo, koje postaje slušamo, da kao katolici pratimo katolički tisak, katoličke TV i radio emisije. Sve prisutniji na internetskim stranicama, možemo i trebamo upoznati i katoličke internetske stranice, surađivati u njima, postavljati pitanja i sl. Naravno, vijest da se moli za Domovinu, ne ćete pročitati ni u jednoj tiskovini, ali ako znate za nju, možete je psolati obitelji, prijateljima i suradnicima, elektroničkom poštom. Ljudi se nađu, sastaju, mole, putuju… Šireći svoja iskustva, postaju odgovorniji i sposobniji brigati se za budućnost i opstojnost Hrvatske i u tomu sudjelovati. Način na koji danas ljudi doznaju za vijest ima drugi cilj, pa imamo ljude ne samo neobaviještene nego i zbunjene, a takvi ne mogu biti odgovorni ni za sebe a kamoli za budućnost i opstojnost Hrvatske. - 
|
