U tišini slušah glasnu molitvu mlade gluhonijemke, uzbuđena lica, koja iščekivaše oproštenje.
Sporost i nastojanje da izrekne riječ, produljili su njezinu molitvu u otegnutu prošnju i jecaj.
Nikada ne čuh takav Očenaš, Zdravomariju…, ni snagu nerazgovjetne riječi. Muku.
Svatko tko bi došao u crkvu, najprije bi pogledao onamo odakle je dolazio neobični glas, pokušavao ga razumjeti i počeo bi moliti.
Kada je započela krunica, s molitvom puka, zaplela se gluhonijemkina molitva. U početku pomislih da će ona omesti predvoditelja, ali on nastavi mirno moliti.

Bilo je to čudesno. U početku pojačana nesklada, pa, kada se uplaših da će se narušiti mir, namijenih krunicu za gluhonijemku. Suživih se s njezinom nevoljom a svu svoju volju i snagu predadoh Isusu, moleći ga da joj pomogne. Dušu mi nadahnu Bernardičina ljubav i milost lurdske spilje, iz koje se po nama širio sjaj Gospina pogleda.
Poželjeh da  danas svi molimo za tu Božju paćenicu.
U crkvu uđe mladi svećenik, pokloni se, ustane i smiješeći se rukom dade znak gluhonijemki. Ona ustade i radosno požuri za njim. Ušli su u zatvoreni dio samostana.
Nakon petnćstak minuta, gluhonijemka je izišla, otišla k oltaru, kleknula i započela svoju molitvu pokore, kako može.
Ispovjedila se. Izišao je i svećenik, okrenuo se prema njoj, pozdravio je znakom ruke i izišao iz crkve. Popodne je došao, da bi je ispovjedio.
Nakon izmoljene pokore, gluhonijemka nas, ozarena milošću oproštenih grijeha, zakrili svojim pogledom, želeći nam zahvaliti, jer smo je čuli, jer smo joj dopustili moliti, jer smo je primili među nas, kao svoju. Još jednom se pokloni i, smiješeći se, iziđe iz crkve.
Gospodine! Danas Te molim za gluhonijeme. Ti svakoga čuješ i razumiješ svačiji govor, kada oni ne mogu izgovarati riječi i kada šute.
Pomozi da im i ja budem mala pomoć, da ih razumijem, da budemo jednaki pred Tobom i pukom.
Nama, koji često zlorabimo svoju moć govora, daruj učinkovitost nijemakove šutnje.
Molimo Te. Usliši nas.

Split, 3. lipnja 2007. god.