Od osnovne škole pa do radnoga mjesta, pratio ih je nadimak: 'ustaše'. Premda Hrvati iz Bosne i Hercegovine, njihove postaje započehu od Srijemske Mitrovice i Požege. Nakon toga izigrani, krenuše, zauvijek, prema jugozapadu…, siromašni. Bez ičega.
Danas imaju prizemlje s prozorima čije je drvo tako meko da ne će izdržati češće nevrijeme i udare velebitske bure. Vrata od šper-ploče ne mogu se ni ličiti.
Kada mislim o njima, pitam se: - Što su oni danas, čiji su susjedi? -
Doseljenici, bez ulice i broja!? Na čijoj su zemlji?
Prateći ih, osjećam nevidljivu ruku, koja ih vodi kroz zamke i opasnosti nepoznate pustare.
Jedna od njihovih postaja bijaše nada u našu, hrvatsku pomoć i vjera da su sigurni na području iz kojega su Srbi iznijeli sve svoje, dijelove vodovodnih priključaka, ograde, sve, kažu. Hodali su, tražili, radili, gradili komad po komad, čistili su… Njih troje: otac, majka i sin. Otac je u zoru odlazio raditi na tuđa gradilišta.
Majka je spavala na staromu stolu, na otvorenu, bez prozora i vrata. čuvala je, da tko ne otme tu prazninu, pustoš, propuh i hladnoću.
Od ničega! Od prve očeve kune, odluče nabaviti piliće, gojiti ih i prodavati. Nije to bilo s državnom pomoću, niti s opremom kakvu gledamo u našim tv-emisijama za selo, ali je bilo i stvaralo se danju i noću. Radilo se a za zarađeni novac kupovao se komad po komad vrata, prozora, priključaka… Kada su očistili okoliš, kupili i stavili ogradu, još malo, pa vrata i prozore, kada je trebalo dogovoriti priključke, dolazi poruka iz Srbije i osoba koja bi pregovarala uime vlasnika. Kada bî izrečena cijena našim beskućnicima vidjehu, da je i ta postaja nade prekinuta. Dobiše vrijeme do kada moraju otići iz toga prostora. Uzehu svoj križ i ponovno krenuše prema nekomu novom odredištu.
Naiđu na jedan napušteni prostor. Skloniše se u nj i od sutra ponovno počnu tražiti sklonište. Umorni su i izgladnjeli. Otac prvi put ozbiljno zamišljen, ušutio. Shrvan je beznađem. Majka krene uokolo ubrati štogod, pa naiđe na jednu potleušicu a u njoj starca. Sam je. Pozdravi ga, priđe mu i započne s njim razgovor. Njegovi su pobjegli u Srbiju, njega ostavili. Što će s njim tako starim? On je tolike godine ovdje proživio. Tu će i umrijeti, kaže. Žena mu ponudi pomoć. Dolazit će, donijeti mu hranu, podvoriti ga, a njegovi su u Srbiji to željno dočekali. Poručuju da će onomu tko ga bude uzdržavao, nakon njegove smrti, za nevelike novce prodati tu starinu. Sve će to učiniti Agencija za nekretnine. Starac nije dugo živio. Ta je tročlana obitelj ušla u prostor koji je starac dijelio s blagom, sada već odlutalim i uginulim.
Agencija za prostor, uime odbjeglih Srba ponudi kupoprodajni ugovor i zatraži 32 tisuća maraka.
Htio je Bog, pa dok su se oni još snebivali pred iznosom, koji ne mogahu ni zamisliti, dođe sestra te obitelji koja je, tragajući, upravo saznala za njih i podigne kredit koji se još dandanas otplaćuje.
Nije bilo vremena za očaj a ni za ganuće. Bog je bio s njima a oni mu zahvaljivahu.
Ta postaja bijaše njihov novi početak.
Otac je obolio. Šećer i zla bolest poigrali su se s njime. Na trenutke kao da nije ništa razumio, ni liječnikovu preporuku da više ne može raditi teški tjelesni posao, koji je bio njegova svagdašnjica.
Saznao i došao brat obitelji, donio namještaj. Svaki je komad trebao, donio pribor nećaku automehaničaru, koji je trebao početi raditi i pomagati obitelj. Zato su najprije sagradili garažu i u njoj iskopali odvod za popravak automobila, dvije sobe i kuhinju. Pošlo se od rijetkih potrebnika, a onda, malo pomalo, upoznali su ga i drugi kao, radišna i mirna mladića. Preporučivali su ga jedni drugima. Počela je dolaziti i prometna policija, dovozeći slupane automobile u prometnim nezgodama, pa on danas nema vremena ni sjesti.
Otac se pokušao, još nekoliko puta, popeti na krov i raditi, ali svladan bolešću, vraćao bi se nesretan u postelju i u bolnicu, gdje ga je bolest, za pola godine, posve svladala i pobijedila.
Ostali su majka i sin, sami. Dobili su priključak vode i struje.
Godinu-dvije, dok se blizu njih radilo na autocesti Zagreb-Split, majka je čistila u motelu, gdje su obitavali radnici. To je mnogo pomoglo obitelji u otplati kredita. Kada su radovi prestali, nestalo je i posla za majku. Ostalo je tisuću kuna od Zavoda za zapošljavanje. Ona od kamenja radi velike vaze i teške stalke za suncobrane, stupove za balkone. Nekada je izrađivala i grobne spomenike. Za kruh.
Sada kada je ta postaja za preživljavanje osmišljena, kada su zadovoljene najsonovnije potrebe, kad bi nama 'građanima' još mnogo toga trebalo i još ne bi ni uselili u takav prostor, mala je i tiha obitelj zadovoljna.
Treba li čovjek biti išta drugo doli Božji čovjek? Što je Bogu milije?
Život je počeo oblikovati svoje pute. Rijetki su se ljudi počeli zvati susjedima, upoznavati se i pozdravljati. četiri i više obitelji Hrvata, prognanih iz Bosne i Hrecegovine, našli su se u mjesnoj Crkvi, zajedno moleći, vjerujući i nadajući se miru. Sretnu se, popričaju, pa krenu jedni k drugima. Kažu da je najljepše kada ih župnik, franjevac, nakon nedjeljne mise, pozove: - 'Ajte žene! Dođite na kavicu! - Jedni drugima pričaju svoj život, usud, koji ih je odveo od kuće. Žao im kuće, sela, susjeda, sve se razišlo, pobjeglo pred nevoljom.
Neki dan ih posjeti sestra ove obitelji, časna sestra. Pođe k obiteljima iz Bosne i Hercegovine. Oni bijahu sretni da imaju s kim popričati, što upitati. Govorile su kako mole i pitale mole li dobro. Pričaju kako su se snašle u ovome kraju.
– Dobro je da nas ima, da smo skupa. Ovaj je svijet ovdje neobičan. Svaki put kad se Srbi posvađaju, kada netko nekoga ubije, pa kad selo o tomu priča, uvijek kažu: - To su sigurno učinili Bosanci! To oni misle na nas. K'o da ne znaju da u Bosni i Hercegovini žive Muslimani, Srbi, Hvati i Židovi, pa nas nazivaju Bosancima?! Što to znači? Zašto tako o nama? Pa, mi smo Hrvati, kao i oni. Kako to oni ne znaju? -
- Molite za njih. - kaže časna sestra.
- S južne strane brda, ima jedna kuća, u kojoj živi sam čovjek, Srbin. Nema priključenu struju. Teško mi je, kad vidim navečer, u svakoj kući svitlo, samo kod njega mrak. Znaš, sestro! Meni to k'o teško. Dat' ću mu priključak na moju struju. Eto, pa neka i njemu svitla! Šta sada? Bog nas je prosuo, malo Srba, malo Hrvata. Tu smo, blizu smo. Kako može čovik ne pozdravit? Ja ne mogu, ne znam tako. -
Svi zamišljeni, šute.
Majka nastavi: - Lako ti molit za prijatelja, mater, ćaću. De' ti moli za neprijatelja! Eto, ti žena od Biblije, posvećena. Kaži nam! Svak zna svoju, ja svoju, a Bog svačiju! - završi majka.
Možda ovo prognaničko svjetlo zagrije netom naseljenu pustaru toplinom Božjih poruka? Možda se protegne do navrh brda, pa svjetlo dobre volje bude prenijeto i u srpsku kuću i s druge strane brda?!
Nije lako nakon svega praštati i pomiriti se.
Da bi se zbio tako veliki događaj, između Boga i mene, ne smije stajati ničija politika ni korist.
Neki dan netko u očaju povika: - Gospodine, gdje si sada, kad mi najviše trebaš?! -
Gospodin odgovori: - Tu sam stalno, ali ti si uvijek zauzet, nikada nisi kod kuće! - reče prof. Ivančić u svomu razmišljanju na krugovalnoj postaji: Gospodine, nauči nas moliti!
Na četvrti korizmeni utorak, 22. – 28. ožujka 2006. god.
| | 
dana predanih siromasima, zaboravljenima, bolesnima - često jedini ključ u bravi njihovih vrata - po kojemu računaju vrijeme, doba dana.
******
čUDO POZIVA
Dok su svi bili za svojim uskrsnim stolom, u siromašnoj je obitelji duševnoga bolesnika, naše Bogatstvo siromašnih očistilo sanitarni čvor, zapušten, pun nečistoće… Ništa neobično, ništa vrijedno osobite pozornosti.
Dok je ona prala zahodsku školjku, vidje razbijeni poklopac, skine ga i odnese na smetlište. Kada je ponovno ušla u stan, skoči pred nju bolesnik i počne je psovati najružnijim riječima. Veoma je ponizi
- To nije sve. Psovao mi je Boga, Majku Božju, najružnijim riječima, na Uskrs, na moj najveći blagdan. Zastala sam plačući. Nisam znala kako zaštiti Boga, kako Isusa istom uskrsnula. U momu služenju, nikada toliko poniženja, takvih uvrjeda od bolesnikâ kojima pomažem. -
Sjetila se da je njezin Bog neizmjerno strpljiv, da će sve to podnijeti i oprostiti mu, jer ne zna što čini i govori.
Dok je još potresena telefonski tražila pomoć, bolesnik, sjedeći i slušajući njezin razgovor, nagne glavu prema ramenu, pogleda je, blago se nasmiješi i kaže: - Oprosti mi! -
Naša Sestra, njihovo Bogatstvo siromašnih, u kojemu sagorijeva osobnost, u kojemu se daje, ponizna kao pod križem, kao kada sve ostavlja i ide za Njim, do Uskrsa, oprosti.
čudo poziva.
17. travnja 2006. god.
|
