Najveća je srića kad se siromaj nasmije i dâ ti da mu dojdeš blizu, kad to ne zna reć', pa kad se to još zbude u vrime kad rič ni na cini i kad je razoružana. Pitali smo se kako će Pero, kad se vrati, doživit pospremjenu i opituranu kamaru, oćemo li vidit barenko pinku sriće na njegovon licu? On se inkanta, pogleda po kamari i kratko reka: - Dobro je. - Ma, bilo mu je drago. Arivala je i prva susida: - Vidiš li, Pero!? I moj pas, koji nikad ni tija ulist u Tvoju kamaru, sad je uša i vere Ti se oko nog' ka pravi prijatej? I on Te zavolija. Kad budeš o' vo'je, mo'š s njin prošetat. Ona ga pojubi i pita 'oće li ga okupat kod suside oli ovod, malo-pomalo. Pero je izabra svoju kamaru. Dok ga je kupala, reka je: - Ka da san dite? - Kad ga je ona svitovala da malo izajde i prošeta, reka je: - Ne triba. Dosta je bilo po parkovin i šentadan, po tleju. Ne triba mi višje. Meni je dobro ovod. - Pero je domsko dite. Kad je izaša, ni se snaša. Bija je svugdi, dok Grad za nj ni naša ovu kamaru. Sad je dobija i prijatejsku pomoć. Priča o Peri nima kraja. Nastavja se u drugin nežejenim životiman. Molin Boga da nan otvori oči i uši za sve Pere. Povrj svega da nas nauči davat i dilit prez balance i straja da ćemo i mi postat mižerja. Perina je priča sritno završila samo zato jerbo je, iako betežan, doživija jubav i davanje koje ga ni napustilo, vengo je ostalo s njin. Jubav koja je i pasa naučila da ga zavoli. Split, 9. kolovoza 2007. god.
| |