Bura s mjesta za smeće raznosi nečistoću. Vlasnici prodavaonica skidaju novogodišnje ukrase i peru izloge.
Hladni je siječanj uozbiljio obraze prolaznika, a šake im je sakrio u džepove. Na nekim ulazima u prodavaonice piše: - Popis robe. - 
U prolazu se još čuje povik rijetkoga prolaznika: - Sritno ti! - Nitko se ne zaustavlja. Bura nas je rastjerala.                             
U isto doba, svaki dan, pa i danas, na istomu mjestu, sretnem iste ljude. One koji odlaze na objed ili se vraćaju kući.
Ususret mi dolazi stara profesorica. Danas hoda sa štapom: polako i oprezno. Nije joj lako. I to treba naučiti i prihvatiti.

Bi li se i ja bolje i sigurnije osjećala sa štapom, pitam se? Idem naprijed i mislim o štapu, o Oče našu, o Zdravo Mariji, o štapu za koji se držim čvrsto i koji nitko ne vidi, koji je u meni i sklopljen ravna mi korakom, na prijelazu preko ceste. Taj me štap sigurno dovodi k odredištu.
Sve manje osjećam tijelo a sve više dušu. Bolje čujem unutra nego vani, u sebi nego izvan sebe.
Zlo me ne sablazni, kada sam usmjerena prema Tebi, unutra. Sa sebe skidam nanose vremena i postajem lakša.
Bože! Kako čudnovato pripravljaš čovjeka za sutra? To činiš svima jednako i neprestano.
Ti nas ne razlikuješ po godinama, po spolu, po izobrazbi, po društvenomu stanju. Razlikujemo se samo po sluhu, po otvorenosti, po gostoljubivosti.
čujemo Te ili ne čujemo, otvaramo Ti vrata i ugošćujemo Te ili Te ne ugošćujemo.
Razlikujemo se i po vremenu kada smo Te prvi put čuli, ali Tebi to nije važno. Ti ćeš jednako prihvatiti i onoga koji Te je u svomu posljednjem času zazvao. Možda će njegovo obraćenje biti jače od moje mlake vjere?
Ali, Ti si ljubav koja ne posustaje i uvijek nalaziš novi način, novi put pokazati mi kako hodati sa štapom i bez štapa, ali uvijek s Tobom u dosluhu.

Split, 3. siječnja 2007.