Neka moja riječ koja slijedi bude napisana u dobroj volji, pošteno i neka bude u službi mira!
Ti zauzmi mjesto u meni i u mojoj obitelji, mir s prijateljima, znancima, mir s drugima i drukčijima, mir s društvom i sa čitavim svijetom.
Neka u toj namjeri ne budem samo površna potpora dragoj tradiciji i običajima koje gotovo više nema tko slijediti.
Učini da sačuvam sve što je dobro i da to mogu prenijeti bez primisli, da svakome bude dar,
nikome prijekor ni opomena.

 

 

Vrijeme je blagoslova naših obitelji. Već nekoliko godina, u to vrijeme, u tiskovinama nailazimo na kritike, nejasne i iz konteksta izvučene dijelove, s namjerom, da ocrne ponašanje župnikâ koji nas u vrijeme poslije Božića obilaze, mole s nama i blagoslivljaju naše obitelji.
Kad se to dogodi u malom mjestu i kad još k tomu i mještanin-vjernik sudjeluje u takvom 'poslu', čovjek se s pravom pita, što se to događa s nama? Što je blagoslov doma? Što je za nas susret sa župnikom, zajednička molitva, razgovor, blagoslov? Što, kad se i od ukućana može čuti, da je 'došao po kuvertu'?
Većina je nas baštinila vjeru, primila svete sakramente, i vjeru, predmnijevam, prakticira i živi  u svakodnevnom životu. Griješimo ali se i kajemo, praštamo, molimo jedni za druge…
U mom se gradu posljednjih godina tiho razmišlja da bi trebalo nešto promijeniti kod blagoslova obitelji. Naravno, starijim vjernicima je to nezamislivo, a mlađi i tako nisu kod kuće u vrijeme blagoslova jer su zaposleni.
Ima nas koji pošto-poto tražimo blagoslov, iako nismo pripravljeni ni pročišćeni za to, ali, 'neka on dođe i napravi što treba. To je red', kažu.
Unatoč mojoj želji i nostalgiji za okupljenom obitelji sa župnikom ispred križa, zapaljene svijeće i blagoslovljene vode, za kratkom molitvom i blagoslovom uz osvijetljeni bor, moram dati sadašnji preslik, za koji vjerujem da je odraz izmijenjenog vremena i ljudi u njemu.
Iznoseći ovu priču svjesna sam, da se stavljam na stranu, možda još uvijek manjeg broja župnikâ koji bi, kad bi imali ovlasti, ukinuli blagoslov obitelji po domovima i možda ga prenijeli u Crkvu.
Poznam ne mali broj svećenika i redovnika koji blagoslov obitelji smatraju jednim od najneugodnijih dužnosti. Zašto? Jer mnogi vjernici smatraju da su osim blagoslova došli i po novčanu nagradu.
Ako se ipak dogodi da se blagoslov obitelji u domovima vjernika ukine ili dobije neki novi oblik, molimo Boga, da se pritom ne zaborave socijalni slučajevi i onemoćali koji zbog bolesti ne mogu doći do Crkve. Dolazak župnika u njihove domove i blagoslov kojeg će podijeliti, za njih je neopisivo radosno iščekivanje.
Dakle, dragi prijatelji vjernici! Riješimo svoje dvojbe. U našoj Crkvi nema prisile za odvajanje ni jedne kune. Mi kao pripadnici Katoličke Crkve istu dragovoljno pomažemo i na taj način pomažemo da ona pomogne drugima: siromasima, sjemeništarcima, starim svećenicima, Karitasu, župi, drugim zajednicama koje oskudijevaju…
Dar župniku može biti i pet kuna, ali njegov odnos prema župljaninu ne će biti drukčiji od onoga prema udovičinu novčiću, koja je dala sve što je imala.

Kad se dogodi nešto neočekivano a dobro, ljudi kažu: - Baš se dobro posložilo, namjestilo… -  U mojem gradu kažu: - Ka da je Bog tako tija, ka da je zna… . -
Ja, već starija, imam često priliku pratiti događaje oko sebe i vidjeti da mi često započnemo nešto raditi i da se posao do kraja 'okrene' u posve suprotnom pravcu od naših očekivanja, iako smo sve pomno isplanirali. Naravno, reakcije su najčešće ljutnja i bijes. Mi tako točni i besprijekorni ne možemo zamisliti da nam netko, i to ne bilo tko, nego sam Bog, može omesti plan.
Jedna je obitelj u određeni dan očekivala dolazak novog župnika da blagoslovi njihov dom. Sve je bilo pripremljeno. Rasla je nervoza, gledalo se na sat. Nezgodno, prošlo je podne, a moglo se je izići vani, izgubilo se vrijeme za ništa. Neoprostivo. Tako su dvoje starijih ljudi, muž i žena, mrmljali u bradu. Dakako, kako će drukčije, kad ne razgovaraju? U svađi su. On je slučajno doznao za dan blagoslova. Mladi su na poslu, još mlađi u postelji. Kasno su legli. Jedno je dijete ustalo, dotrčalo i pitalo: - Je li bio onaj poškropit? - i kad je čulo da nije, pobjeglo je natrag u postelju. Prošle je godine dijete bilo budno, otrčalo je 'samo jedan čas nešto kupiti' i vratilo se kad je blagoslov bio gotov i kad je župnik s pratnjom izišao.
Ove godine, nenamjerno, novi župnik nije primijetio jedan ulaz i nije došao.
Pokušavam razmišljati poput dvojice anđela u priči: - Nije uvijek sve onako, kako nam se čini da je. -
U ovoj je priči Isus bio na djelu. Njegova ljubav nije bila željena, blagoslov je trebao biti samo još jedna forma među mnogima. U velikom prostoru za Isusa nije bilo dostojnog mjesta. Njegov križ i svijeća stajali su uz bazen žive kornjačice. Ponižen, On je otišao na drugu adresu, a obitelji je ostavio novu priliku i vrijeme. On je strpljiv.
Ne može se takvog gosta dočekati nepomiren, u svađi i osuđivanju, u nemiru, isključivosti i napetosti. Ne će Isus koji toliko ljubi djecu ostati pred zatvorenim vratima dječjih soba.
Kao što u Crkvi sveta misa započinje s pokajanjem  za propuste i grijehe, a tek na kraju mise svećenik podijeli blagoslov, tako bi trebali shvatiti i čin blagoslova obitelji. 
Isus ne će blagosloviti naše grijehe, ni razmirice, ni pakosti, našu lijenost ni naš nemar.
Stanimo pred Njim raskajani i izmireni kao obiteljska zajednica, ne kao Marta, brineći o sporednim i nevažnim stvarima. Stanimo kao Marija u vjeri da nas je posjetio Spasitelj, dodirnuo svojom dobrotom i ostavio svoj blagoslov na svima nama i na našoj djeci.
Stoga, novi župnik nije previdio ulaz u onu kuću, nego ga je Isus privremeno skrenuo u njegovu naumu.
Blagoslov obitelji nije blagoslov zidova i zatvorenih vrata, televizora i računala.
Blagoslov je obitelji blagoslov zajedništva u miru, žrtvi i odgovornoj ljubavi.
No, Isus je krotka i ponizna srca. On prašta. Nije zlopamtilo. Svojim je činom zabrinuo obitelj i dao joj, po tko zna koji put, mogućnost da se promijeni i pokloni. Već je u nedjelju s oltara obećao ponovno doći i pokucati na vrata obitelji koje će ga čekati.

U hrvatsko selo Strupnić, osamnćst kilometara udaljeno od Livna, ove je godine također došao novi župnik. Unutrašnjost malih seoskih kuća bila je posebno dotjerana za blagoslov obitelji. Od najstarijih do unučadi, svi su za taj događaj bili svečano odjeveni. Najmlađi su, s upaljenim svijećama u prvom redu, pred kućom, pjevajući dočekali novog župnika. Stara je baka u ruci držala staklenu zdjelicu s blagoslovljenom vodom u koju je bila umočena grančica. Kao najstarija u četveronaraštajnom vijencu, baka je prva pozdravila novog župnika i pozvala ga da uđe u skromnu kućicu na molitvu i blagoslov brojne obitelji s djecom.
U župnikovu je pohodu to bila posljednja kuća u selu. Rekao je da je presretan što je dobio župu takvih vjernika, u kojoj je svaka obitelj bila pripravna za blagoslov. Još ljepše je bilo čuti, da u obiteljima molitvu za stolom predvodi najmlađe dijete.
No, u toj seoskoj idili nema zvukova radia ni televizora. Umjesto toga glasaju se zvona s grla ovaca i krava. Ljudi rade teške poslove. Kad se vrate kući umorni su, poslušaju vijesti i gase televizor. Dan završavaju zajedničkom molitvom i zahvalom Bogu.
U ovim obiteljima kao da se Božji blagoslov umnaža i raste, a oni ga svesrdno dijele. Tu nema straha ni potrebe da će se blagoslov obitelji ukinuti ili prenijeti iz domova u Crkve.
Oni su stalno na Izvoru.
Uzori u gradu su izblijedili. Vrijeme je uspjelo radom i obvezama raspršiti obitelji i na grubi način u njima nastavlja grickati ono najsvetije.
Zato u možebitnim promjenama i premještanju blagoslova obitelji iz naših domova u župnu Crkvu treba gledati nastojanje naših pastira da tom činu vrate dostojanstvo, da u određeno vrijeme po Božiću, u župnoj Crkvi okupe svoje obitelji i podijele im mir i blagoslov.
Mi ćemo stariji to prihvatiti i s radošću se pridružiti obnovljenom zajedništvu obitelji.
Bez straha i sumnji.
Isuse! Hvala Ti!