Predan postade suputnik boli

postade suputnik boli,
zaboravljenih,
u životima
bez identiteta,
pomiješanih usuda,
u kojima prostor
davno izgubi svrhu,
a vrijeme u njemu
oluja je.

U te živote ući
jer su živi,
naći ih kad odavno
nitko ih tražio nije,
otkriti da i oni jesu,
da trebaju,
na hrpi
slovo naći,
svjedoka imena
na koje će se odazvati.

Kolike li nas Bog dade,
koliko očiju, ušiju,
koliko ruku da ih pružimo,
koliko srca
da otkrijemo,
prepoznamo drugo,
bolno, skriveno,
a mi vidjesmo tuđe, strano -
pažnju k sebi okrenusmo.

Duh osnaži Slugu,
odvede ga gdje razuma nema,
gdje jastuk tlo je hladno,
tijelo golo, gladno,
srce još kuca,
pa prepozna Dobro,
susretnu se,
očistiše,
učiniše,
napojiše,
nahraniše,
- ostadoše snaga,
o bijedniku briga.

Dok se zakoni
kao vrijeme mijenjaju,
oni svoj znaju,
ne daju ga,
ne čekaju,
Dobro je od Boga,
ne traži dopuštenje
ne čeka da ga proglase,
treba ga dati,
nositi i voziti
do onih bez broja,
bez postelje,
bez ugode života.

***

Kad su se pred njima otvorila vrata, ukazao se pretrpan i neuredan prostor. Iznutra se širio neugodan miris nečistoće. Istodobno se zrakom prolomio lavež dvaju pasa i vika dviju bolesnica. Trebalo je udobrovoljiti ih, smiriti pse, njima reći da su 'gosti' došli pospremiti i urediti prostor, iznijeti dotrajali i neupotrebljiv namještaj, popraviti slavine, struju, očistiti i oprati zidove, a onda će donijeti novo pokućstvo, sudoper i perilicu.
Psi su prvi predani na čuvanje u Društvo za zaštitu životinja.
Podozrivi pogledi i sumnjičavost tražili su vrijeme i čvrste dokaze da su došljaci dobronamjerni. Trajalo je to i tjedan dana, nakon čega je uspostavljeno povjerenje.
Troje-četvero ljudi uložilo je sve svoje snage i srce, da upristoji ovaj prostor i pomogne dvjema oboljelim sestrama. Bile su to mjerodavne službe ovog grada i naše Bogatstvo siromašnih.

Zašto ovo pojašnjenje? Zato jer svatko od pozvanih u svojoj službi, jednako i zdravstvena i socijalna skrb, imaju teške slučajeve koje ni uz najbolju volju ne mogu sami riješiti. U ovom je slučaju bila riječ o mlađim duševnim bolesnicama.
U pomoći su sudjelovali: pravnik, socijalna djelatnica, medicinska sestra, kućni majstor, nitko više ni nitko manje važan. Svi su bili uključeni u razgovor i pomoć.
Pošto je taj važan dio posla obavljen, nastavljen je svakodnevni susret prilikom dostave obroka, izmijenjeni su brojevi telefona i bolesnice znaju da se uvijek i u svako doba mogu javiti, pitati i zatražiti pomoć. I doista, to se nastavlja.

Ponavljam, ovaj primjer bi trebao biti poticaj, da se i drugi teški slučajevi u gradu pokušaju riješiti sličnom i situaciji prilagođenom organizacijom. S timom stručnjaka ali ne u uredu, nego na adresi bolesnika. I s velikim, velikim srcem.

Split, 12. rujna 2009. god.