Naslonjena na željezna crkvena vrata pogledah k nebu. Dok je modrina neba tonula u sumrak, visoko gore, iznad krovova, pojavi se večernjača. Moje ostarjele leće večernjačino svjetlucanje uočiše kao zviježđe triju tijela, koje je mijenjalo oblik i jačinu svjetla. Pomolih se Trojstvu. Tada se otvore crkvena vrata. Uđoh a On me primi.
Još ne bijahu upaljena svjetla koja osvjetljivahu Njegov lik, pa mu, u tami, rekoh: - Isuse! Ti svijetliš iznutra. Sretna sam u Tvojoj blizini. Ne tražim ništa nego da tako uvijek bude. Nikada dalje, samo bliže k Tebi! - Kada crkva bi lagano osvijetljena, pročitah iz stare knjižice Nasljeduj Krista: - Pusti sve i naći ćeš sve. – - Isuse! Došla sam ostaviti sebe. To je moj najveći teret, koji ne mogu više nositi. Imam li još vremena ? - Crkva se uskoro ispuni vjernicima, a nakon krunice i sv. mise, svjetla se ponovno utrnuše. Ostade samo žižak vječnoga svjetla i mira, čiji si Ti raskošni djelitelj.
Split, 14. siječnja 2007. | |