Idući prema Domu, čuh da me netko zovnu iz perivoja. Puhala je bura. U perivoju nije bilo nikoga osim male ženice crvenih obraza, koja mi se približavala. Na glavi je imala crvenu vunenu kapu.
    - Vice! Što tu radiš? Koga čekaš? - upitah je, prepoznavši u njoj svoju
davnu suškolarku.
    - Imaš li mi dat dvadeset kuna, za lijek? - upita me.
    - Koji lijek? -
    - Za Irumed. - odgovori Vice. 
    - Ajde! Fala! Vratit ću ti. -
    Dođem među svoje. Spomenem Vicu. Suza se otkotrlja. Misle oni da je to od bure…
   S Vicom sam sjedila u istoj klupi  prije pedesettri godine, u školi 'Varoš'. Bila je od nas starija tri-četiri godine. Govorili su da je nekoliko puta ponavljala godinu. Bila je dobra. Svi smo je voljeli. Znali smo da je siromašna. Kada bi završila nastava, ona bi se, kao starija, sama vraćala kući u Varoš. Nije ostajala s nama igrati se.
   Vicu nije nitko zadirkivao zato što je bila starija i što ne bi znala odgovoriti, kada bi je nastavnik pitao.
    Rasli smo i otišli svatko na svoju stranu.
    Poslije mnogo godina, danas sam susrela Vicu s istim osmijehom. Nisam je pitala je li radila i ima li mirovinu.

 

 

  Isti dan doznam da je Vice u socijalnoj skrbi grada, da ima dva sina branitelja Domovinskoga rata, da u Karitasu uzima hranu, da dođe i pred samostan franjevaka, gdje, kao i drugi prosjaci, svaki dan dobije jelo na tanjuru za jednu upotrebu. Vjerujem da ima plaćeni i 'socijalni ručak' u Pučkoj kuhinji. Možda Vice taj ručak daje sinovima? Ne znam.
    Draga moja Vice! Ne mogu čekati dan Karitasa ni blagdane, kada nam se srca prigodno otvaraju za siromašne.
     Bura i zima me požuruju. Osjećam potrebu umanjiti razliku između Tebe i sebe. Znam da više nema školske klupe, u kojoj smo zajedno sjedile, ali je ostalo  Tvoje lice s osmijehom, koje će se rado zaustaviti i dopustiti da mu se ponovno približim, kao davne 1953. godine, da Ti pomognem.
    Dok Vice svaki dan, u podne, sjedi promrznula, na klupi pred Gospinom kapelicom, i žuri pojesti jelo da se ne ohladi, mene steže u želudcu i 'ne ide mi', stidim se, znajući da se Vice ne grije električnom peći kao mnogi, kao i ja, jer to ne može platiti. Ona ne sjeda za obiteljski stol, a na ovu klupu pred kapelicom, ljudi sjednu kada je lijepo i toplo vrijeme, da bi se pomolili i odmorili.
    Draga Vice! Posjetit ću dobre ljude u službi koja skrbi o Tebi i vidjeti što je najpotrebnije, što imaš, što možeš, a što Ti nedostaje.
    Potražit ću Tvoju adresu, jer više ne stanuješ u starom Velom Varošu i jednoga ću Te dana naći.
   Ne ćemo biti u razredu škole 'Varoš'. Bit ćemo pred nekim kućnim brojem, prostorom u kojemu obitavaš, kao pravi prijatelji.
    Otkrit ćeš mi tko Ti je darovao osmijeh, koji kroz tolike godine, unatoč svemu, nije sišao s Tvojih usana.
    Za mene je to znak Tvoje dobrodušnosti, Božji dar, kojim Te je on trajno zaštitio od zla.
   Draga moja Vice! Ima suosjećaja koji pršte od bogatstva. Meni Te je Bog jučer doveo na put, da Te vidim, ne radi dvadeset kuna, nego da Te više ne zaboravim.