Odmaknula sam se od priopćivala i od politike, uvjerena da mi je vrijeme pobjeglo a nisam učinila mnogo dobra i Bogu mila. Osjećam da se trebam rastati od takva života i dublje zaći u molitvu. Upute koje nalazimo oko sebe ne potiču na veliku nadu. Na ovo me ne potiču ni izmišljeni neprijatelji nego me zbunjuje hrvatsko ponašanje i zlo, bilo da ga sami proizvodimo ili ga ugošćujemo. Postajemo tako nezanimljivi, zamorni i ništa nas ne može promijeniti. Osjećam da treba proći još mnogo vremena, da bismo se pročistili. Nažalost još i žrtve, jer nama ovo dosada nije značilo mnogo. Mi se kockamo. Zahvaljujem Bogu, što skreće moj put, premda je mjera mojih dana dobro ispunjena i moja kap ne znači mnogo, odlučih živjeti s više savjesti i dublje.

Drago mi je bilo u 6. broju lista Marije, (str. 208–209.) pročitati članak Anice Penić,  pod naslovom Pokrenimo Hrvatsku, prenijet iz prvoga broja Reader's Digesta, na hrvatskomu jeziku. Nevjerojatno, već na svomu novom putu, željela sam ne pročitati taj naslov, a onda se ponovno vratih njemu i nađoh nešto što me je učvrstilo u momu stavu. Iz toga, samo kratko: Gospinu crkvu u Drezdenu, najljepšu baroknu crkvu, građenu izmedju 1726. i 1743., na kraju Drugoga svjetskog rata, do temelja su razarali engleski i američki zrakoplovi.

Nakon pola stoljeća, ispunio se san, tadanjih dvojice dječaka, koji su gledali kako nebo gori nad Drezdenom. Oni su začetnici gradnje nove Gospine crkve, posve iste, na istomu mjestu, koja je otvorena 30. listopada 2005. Njihovu naumu bilo je otpora i prepreka, ali ta dvojica, sada ostarjelih ljudi, uspjeli su, kroz nekoliko vremena, okupiti više od deset tisuća zanesenjaka: od graditelja, gospodarstvenika, umjetnika, obrtnika... Ono, što je  č u d o  te nove Gospine crkve, je da je 30 % potrebnih novaca za gradnju iz proračuna izdvojila ujedinjena Njemačka država, a 70 % su darovi i darovštine, među ostalima i, pročitajte dobro: engleske kraljice Elizabete II. (čiji su bombarderi rušili Drezden, a ona je poglavarica Anglikanske Crkve).

Kupolu crkve je o svome trošku uredio britanski zlatar, čiji je otac rušio Dresden i koji je na otvorenje nove Gospine crkve doveo svoju, još živu osamdesetšeststogodišnju majku i rekao da bi mu i otac čestitao na tomu da je živ.

Nobelovac za medicinu i fiziologiju Blobel, 1999., svu je nagradu, od 960 tisuća US dolara dao za gradnju Gospine crkve. On je gledao tu buktinju nad Drezdenom i zarekao se, da će, ako ikada bude mogao, sagraditi novi grad.

Uwe Kind za Reader's Digest za Gospinu crkvu kaže da stoji - kao dokaz da će Istočna i Zapadna Njemačka, pa čak i istočna i zapadna Europa, zajedno rasti - , pokazujući grad s tornja Gospine crkve.
Na kraju, Reader's Digest tvrdi, kako prenosi A.Penić - Gospina crkva u Drezdenu primjer je kako jednom podijeljena država i narod mogu biti ujedinjeni, ali i nada kako Europa jednom može živjeti, Ivan Pavao II. bi rekao, s oba plućna krila ujedinjene Crkve, pod zaštitom jedne, Isusove majke... –
Anica Penić ovo poglavlje završava tvrdnjom - Unatoč očitom beznađu, unatoč filmskom hitu i milijunima prodanih primjeraka protukršćanskog Da Vincijevog koda sasvim smo sigurni, da su samo jedni pobjednici: utjelovljeni Bog, Isus Krist, i njegova majka bl. Djevica Marija! Uz njih i s njima, i mi smo svaki svojim zauzimanjem unaprijed pobjednici. -
U Engleskoj i Americi utemljena je Zaklada za gradnju Gospine crkve.
Ovdje se dogodilo č u d o  u kojemu su negdanji neprijatelji i rušitelji Drezdena i Gospine crkve, zajedno s njemačkim narodom, sagradili novu, posve istu Gospinu crkvu i time pobijedili sebe.

Polustoljetni odmak od razaranja do gradnje nove Gospine crkve sigurno je bilo vrijeme potrebno za čišćenje, ne samo izvanjskih nego i unutarnjih ruševina, ne samo u Drezdenu, nego i u cijelomu svijetu.
Sastavljačica članka A. Penić nastavlja s još dvama kraćim poglavljima, pod nazivom: Možemo biti pobjednici, Koliko nas ima! i Putokaz i znak nade.

(List Marija rijetko kada čitam, a ovaj put u crkvi Gospe od Pojišana, nenamjerno sam ga odabrala između više listova i pogodila.)

Treba ponovno ispočetka, ogoljeli, ništa ne ponijeti sa sobom: ni znanje, ni zasluge,  samo želju da budemo jedno i vjeru da to možemo!
U momu susretu s Bogom više me nitko ne će zasmesti.

E, sada bismo rekli, to je prenijeto iz americkoga Reader's Digesta, to je politika, oni nas žele vidjeti na Balkanu, to je njihova poruka. Ne treba se sakrivati iza takvih razmišljanja, to je najlakše i u tome smo prvi i nezamjenjivi. Iza toga obično ostaje samo prašina nemara i ravnodušnosti, pa nas zbog pogrješnih lijekova, Hrvatska ne prestaje boljeti.

17. lipnja 2006.