Kad Ti na put mi dođeš, podsjećaj to je, korak dug u tuđem dvorištu, korak pogrješan bijaše, vrijeme izgubljeno, na početak vraćeno.
Pustinja prostrta trajanje produlji, duh ojača iznova ga gradi, smisao upire razlog dobru pruža, iskana se ljubav tu u žeđi kuša.
Za Oblakom hodi mnoštvo, vjeruje Mu - otkupljeno, nada Mu se - spašeno je.
Kad sa duše spadne breme, kad se svrši ovo vrijeme, kad pustinja reče svoje, moje tijelo predano je.
Samo duh se Duhu daje, u tišini uspinjuć' se, dotičući Drvo Sveto.
Muci Tvojoj pružam ruke, Ti ih primi, daj im stati, Križu Sveti, umor zemni, pod čavlima Ti im skrati.
Split, 5. veljače 2009. god.
|