 Toliko priča ispričanih i tuge izlivene na ovim stranicama nisu željele izmamiti suze, ali su nas htjele učiniti prijemljivije za tuđu nesreću, na vrijeme je prepoznati i učiniti korak koji će onom drugom pomoći. Korak koji nije primjedba, ni odmahivanje glavom, ni prijekor, ni odustajanje, ni napuštanje… ali je korak prema čovjeku, prema osobi.
Pomoć treba i onom koji pomaže, koji cijeli svoj vijek vuče, dovozi, donosi, dijeli dobro i razmješta ga na način da ga svi mogu dosegnuti. Onom koji o njemu šuti jer, govoreći o njemu, gubi snagu i vrijeme.
I takvom je čovjeku potrebna pomoć.
Ponekad čujemo: - … a ko će njima pomoći, kad je svima teško, kad vlastita bol postaje jedini teret, a za tuđu nema mjesta, ne uvažava se, kad svi žele biti prvi, jedini? -
Otrgne li nam se nekad zaziv za ove, koji još nisu rekli da su umorni, kojima je predanost radni vijek? Doista, mir i izdržljivost njima je, čini se, rođenjem od Boga darovana.
Ponekad, kad Bog preobrazi lice patnika, pomogne nam, a da toga nismo svjesni.
Tako se dogodi da nam pomognu oni kojima smo došli pomoći? Da bi pred jesen popravili krov stare kuće koji prokišnjava, kćerka je roditelje Petra i Evicu dovela k sebi, u svoj stan. Unučad i svi ukućani brižno su prigrlili stare. Sve u stanu su podredili njihovim potrebama i sad žive u proširenom zajedništvu, ali i u skladu. Mladi rade, unučad odlazi u školu, a Petar i Evica ostaju sami. Iako slijepa, Evica sama priprema jutarnji obrok za sebe i Petra. U telefonskom razgovoru sa sestrom koja ih je do neki dan obilazila i pružala im pomoć, Evica je ponavljala: - Nema moje Anice, nema moje tečice, nema moje Anice, nema moje tečice… - Prevedeno, Evica je rekla da je premještajem kod kćerke ostala bez sestre koja im je pomagala i znala sve što njima treba i gdje se nalazi, da sad dolazi neka druga koju još ne poznaju, a i da nema tečice s kojom je ona znala rukovati, znala koliko će u nju natočiti, dokle je napuniti, kojom bi izmjerila sve što joj treba kod pripremanja… Bože dragi, kako male, obične stvari pomutiše Evičinu sreću i kako Anica začas prepozna teškoću pa otrči i iz stare kuće donese staru tečicu i dogovori sa Službom dolazak po starom rasporedu. Svjetlo ponovno obasja Petra i Evicu, oboje bolesnih, ali odsad kod svoje kćerke i unučadi, s pomoću Boga i Službe kojoj je Evica pokazala kako će joj pomoći. ***
Nije lako doći kod Anđele. Sve je zapušteno. Danas, kao da jučer nitko nije bio, sve izvrnuto po podu, nečisto. Novo smeće doneseno iz uličnih kanti ponovno je razasusto kod ulaza i u prostoru. Sve je na podu. Zaudara. Anđela je skoro slijepa.
Svi znaju što treba učiniti ali nitko ništa ne poduzima. I susjedi su zabrinuti, ali za sebe. Traje tako godinama.
- Nema moga sina. Znam ja, sigurno su mu nešto napravili. Ne javlja se -, kaže Anđela.
- Nije tako, sin je dobro, samo je isključio telefon, berekin, da se ne javi, da ne treba doći materi, - odgovara sestra.
- A vidi ti njega, e, moj Bože!
Prije nekoliko dana Anđela nije bila raspoložena i nije dopustila pospremiti prostor… bilo je teško.
Danas su sestre prije čišćenja i pospremanja uredile Anđelu i posjele je za stol na kojem su joj ponudile jelo. Anđela im reče: - Ne trebate ništa raditi. Sjednite tu kraj mene i pričajte mi, to je dosta. -
I doista, sestre su sjele, slušajući je, a onda im je Anđela sretna, jer je s njima, zapjevala iz sveg glasa: - O, Gospe od Zdravlja moli za nas!... Kad žalost, tuga pohodi, nas djecu tvoju, tad Majko pruži nam ti pomoć svoju… - Osjetila je Anđela da je dirnula svoje sestrice u srce, pa im otpjeva još nekoliko pjesama.
One prvi put čuše kako lijep glas i sluh ima Anđela, pa je snimiše.
Kad čovjek upozna Anđelin život i čuje njen glas upravljen Gospi od Zdravlja, ne može nego zavoljeti je i pomoliti se za njeno zdravlje. Ne, ne bi Anđela mogla živjeti da je njena Gospa od Zdravlja nije uzela pod svoju zaštitu.
- Vi ništa ne trebate raditi, samo ostanite malo sa mnom. Zašto uvijek bježite kao da sam gubava? -
Zamišljenim sestricama Anđela je poslije nekoliko godina pokazala kako će joj pomoći:
Doći, obratiti se njoj Anđeli, sjesti kraj nje, čuti je, a onda počistiti i urediti.
Različiti 'europski' programi pretvoriše nas u robote koji među stare i napuštene dolaze kao pometači ulica, puneći vreće i kolica smećem i odlazeći, bez ljudskog titraja i topline. Vremenu podrezaše krila, odrediše mu trajanje i brzinu, pišu se zapisnici kao kod zaprimanja krumpira, broji inventar, bilježi nekretnina, a star, iznemogao čovjek, poput požutjele slike na zidu, posta izopćenik koji nam posljednjim snagama pokazuje, kako mu možemo pomoći.
Treba zaposliti mnogo, mnogo ljubavi! Split, 17. rujna 2008. god.
A mi, mi se ne razumijemo, ne slušamo, ne čujemo, ne uvažavamo. Mi mladog ovisnika i ugroženog mu roditelja ostavljamo nezbrinutog u Anđelinom susjedstvu, da nas i ubuduće ugrožava, a nju iz drugog pokušaja uspijevamo s bolničkim kolima odvesti u duševnu bolnicu, bez prethodne psihijatrijske obrade u domicilnoj bolnici. Kao vreću, slučajno skupljenu s puta.
Anđela sigurno nije slučaj bez presedana naše dnevne prakse, nažalost ni presadan 'ljubavi ni predanosti' u poslu sa starima.
Kako se dogodi tolika skrb, tolika zauzetost za stare poznatih, uvaženih, viđenih, za tvoje i moje stare? Bog nas nigdje, ni jednom riječju za takva djela nije ovlastio, ali nas je obvezao na ljubav prema bližnjem!
Tko je za mene moj bližnji?
U jedan dosje danas će biti zapisano: 22. rujna 2008. Anđela je primorana bolničkim prijevozom otići u duševnu bolnicu. Potpis odgovorne osobe.
Split, 22. rujna 2008. god.
|
