U osan i po, ujutro, završila san vižitu, veloj četveronarašćajnoj fameji, koja se skupila u kući stari' i betežni' rodite'ja. Intrala san u vrime kad je did s unukon iša kupit kruv i mliko. Baka je na teraci, u krilu, kokolavala najmlaju Jelenu, a Tvrtko je s braton već počeja tuć balun. Prabaka je dvana'js godišć nepomična. - Kažedu da 'vegetira', a mi isto virujemo, po nikin ričin, koje zna reć, da u njon jema nan niki nepoznat život i svit, koji je razumi i jema mlogo pacjence za te znake. - Pradid se petnajs dan ličija o' kolpa. Svega se siča a sad gušta meju mlajarijon. Va'jadu se, provlačidu se. Sakrijedu se ka miši. Puna i' je kuća. Bit će grubo na kraju lita, kad oko devesčetrigodišnjega pradide i prabake, ostanu samo dežurni iz fameje, koji se minjadu kroz godinu, a drugi se vratidu na svoje misto: na posal, u skulu i vrtiće. Unuka pripravja marendin za četvero dičice a muž jon pomaže. Danas i' je desetero u kući a jučer i' je bilo šesnajs. Još je jedan unuk partija sa ženon i četvero dice. Ni jučer, ka ni danas, ni tisno. Nikor se ne gura. Nikor ne ronja i ne traži svoju kočetu ni komod. Ka da je vavik bilo tako. Nima nemira, nervožitadi. Svak radi svoj posal, mirnega lica i prez grča. Nevista pripravja prabaku za dolazak 'patronažne' sestrice, da jon bude lagnje. Nidir nima vonja o' starega svita. Pradid je vazeja novine i čita prve visti. Užga je televizor, ne bi li čuja novitade? Did je prid sebon otvorija libar. I on će utonit i štit kad najmlaji gredu na more. - Ovod ste svi mladi!? - , govorin i', a did odgovara: - Dica mi ne dadu ostarit. U penšjunu, svaki dan ujutro čuvan jednega unuka, a potla podne unučicu i eto ti tajne. Radin dvokratno. To ti je prilipo. - Je, promislin, jema čovik prav. Nisu sami. Bog je s njiman. On je zaštitnik ove fameje, koja ni izresla iz boga'stva vengo o' strpljivega rada i služenja Bogu i svitu. Sitin se ognja podno njijove kuće, okup'janja, prijateja i rodbine, dobroćudnosti i lipote, koja dura i drži ovo zajedništvo uz roditejsku vatru. Pozdravjajuć i', izašla san na cestu. Oleandre je jošćec dodiriva plamen njijova ognja i ispratija me lipoton čudnega bogastva. U sebi san ponavjala njijova imena. Jema i' mlogo. Kako je ti obični i jednostavni svit rodija toliko dice i odgojija i' bogobojazne? Kako i' je smirene uspija sačuvat i obranit o' krpe'ji ovega vrimena? To je pravi mirakul!
Guštan i' se sitit.
|