Udova Perina, prez dice, živila je sama samcata, preko deset godišć' u kočeti, samo na škini. Tako bi čekala puna pacjence kad će doć njezine, rasfriškat je, umit, prominit, na'ranit je. Uvik je jemala koju za reć, za nasmijat se. Na kantunalu je bilo užgano radio i to bi Perina slušala, kunjala i fantažala. Kad bi joj se učinilo da je vrime o' spize počela bi doziv'jat svoje pomoćnice. To bi koji put urtalo suside, pa su počeli pomalo spominjat dom i ka, ajmo reć, govorit da bi Perini tribalo pomoć i odvest je. Ma, one se ne bi njanci odazvale kad bi Perina zvala, a kamoli da bi dale ruku.
Vrata su bila zak'jučana iznutra i tribalo je izvanka pinku se natrudit za čapat k'juč i ok'jučat. A zašto je Perina bila zak'jučana iznutra kad ni mogla, i da oće, zdignit se iz kočete i doć do vrat'? Evo zašto! Prvo jerbo ni lipo vidit k'juč izvanka. More uć lupež, drogaš, a i one ženskinje ča ni lipo reć koji zanat obav'jadu. Drugo i najvažnije: k'juč iznutra je stavila je'na ženskica i zavezala ga laštikon. Zamislite laštikon! E, zarad tega, ako bi nikor iz susi'stva otija ulizt i vidit Perinu, pitat je kako je, joli joj dodat škudelu vode, kad ono udre zvizdan poslin obida, pa da ne natrudi ruku dok dojde do k'juča, vengo da lipo rastegne laštik i po komodu otk'juča vrata. ča triba puno govorit, k'juč je bija iznutra za sve one koji su otili doć u vižite Perini, ma laštik je osta ka nov. Nikor ga ni taka!
Perina je razgovarala sa sebon, kažedu – santala, a bome i ja bi. Niki su se otili napravit da se vidi, pa su po dvorin govorili da je Perina išempjana, nisu to šapjali, vengo i pinku glasnije govorili. Služba ka Služba, a ča bi radila, kad ne bi slušala glase svoga naroda, pa brže bo'je napiše leteru i zaišće od Suda vištaćenje.
Oni drugi koji nisu nikoga ništa pitali vengo su redili i ranili Perinu, očistili i piturali malu konjušnicu, na ponistru su stavili i mrižicu da je liti bidnu i bespomoćnu ne pojidu komarci i mušice.
Jedno popodne do ponistre je doša niki čovik i traži imenom Perinu. Ona se oziv'je, on pita, Perina odgovara, ma se ni vidu meju sebon. Kad je Perini dodijalo pita ga: ča oćeš? ča tražiš?, aj ča odatle, lipo te nevo'ja odnila, ludonja jedan…
Kad je navečer arivala pomoćnica Perina joj je ispričala da je jemala vižitu kroz ponistru i da je čovik reka prije nego je otiša: … a meni su rekli da je stara išempjana, da ne zna ništa.
Draga Perina, Ti si partila ma nikor ni prijavija da si umrila. A ko bi to napravija kad su niki tvoji pravili fintu ka da te nima, da nisi ni živa, pa kako oš' onda umrit?
Jopet nika služba traži, pita je l' ti bila skinuta poslovna sposobnost. A ja s gušton držin kartu ča se zove rišenje di piše da je traženje odbijeno, pa se sitin vištaka koji te je, Bože prosti, vištačija kroz ponistru, pa i tako pripozna da nisi išempjana. Svaka mu čast!
Ma tako i onako, Tvoj će greb podno čempresa i ovi Dušni dan bit blagoslov'jen ka svi drugi grebi na svitu. Za to ne triba vištaćenje, ni k'juč na laštik.
Tvoja su vrata ostala zauvik otvorena Gospodinu, Tvoja pacjenca nagrađena prvin redon meju onima koje On uzjubi i nagradi Blaženstvima.
Draga naša Perina. Prez karte si nan ostavila ricetu kako i u trp'jenju moremo uvik zamišat pinku smija i tako učinit lagnji život sebi i onima oko nas, ako i' jema. Oli, ako i' bude.
U Splitu, 30. listopada 2008. god.