Brzo će podne. Izlazim iz kuće i dolazim do kraja ulice. Zima je. Ispred mene je starica s rukama u đepovima. Gleda ispruženu ruku mlade prosjakinje, koju nemirno unosi u lica prolaznika. Starica očito nije namjeravala izvaditi ruke iz džepova, u kojima možda nije imala ni rupčić za obrisati suze, koje je bura gonila na oči, a koju kunu sitniša, možda i je, ali njezino oko, u ovoj ruci, nije prepoznalo ljutu potrebu.
Nijemo međusobno odmjeravanje prosjakinje i starice trajalo je nekoliko trenutaka, ali dovoljno da prosjakinja izgubi strpljenje. Da se starica nije ispriječila, možda bi netko i dao kunu-dvije. Ona je samo 'smetala'. Kada su se, sa staricom, pogledom prema ruci, pridružili i drugi, istom pridošli prolaznici, u samo jednoj sekundi, ruka se prosjakinje pretvorila u prijeteći mač, a dotada, tihi glas prerastao je u poviku: - Štaaa! Šta si stala? Imaaaš? Nemaš? Goni se! - ulicom se pronio urlik.
Starica je šutjela, s rukama u đepovima. Okrenula se, pogledala je oko sebe i osjetila da je, među okupljenim prolaznicima zastićena, a prosjakinja je spuštenih ruku i pogleda nastavila put prema nekoj drugoj ulici.
*****
Idem na misu. Za pet minuta bit će sedam sati. Na ulazu u crkvu, zaustavi me djevojka, od petnćst godina, i upita: - Tete! Imate li koju kunu? Kupila bi' krafnu. Gladna sam. -  
- Imam! Dođi! Idemo! Kupit ću ti krafnu. Hoćeš li i sok? – pitam je, a ona, kada je čula ono - idemo -, okrene se i pobjegne, umornih očiju i raširenih zjenica, uznemirena i prestrašena, izbačena, tko zna iz čije noći, u rano, hladno jutro. Gladna na ulicu.
Pomislila sam da bi Bogu bilo milije da sam uspjela zaustaviti djevojku, popričati s njom, nahraniti je i pomoći joj, i da sam današnju Radosnu riječ živjela neposredno, s ovom nesretnom i izgubljenom osobom, tražeći, zajedno s njom, pravi put.
*****
Nekoliko godina, dolazila je, ispred kuće, jedna starica, teško hodajući, noseći u ruci praznu košaru od vina, koju bi stavila do crkvenih vrata, pokrila kartonom i sjela.Tu, kraj nje, prolazilo je mnogo ljudi, svaki dan, osobito žena, koje odlaze na tržnicu, i zaposlenih, koji, za jutarnje stanke, obilaze okolne dućane. Ljeti ne dođe izletnik u ovaj grad, a da ne prođe kroz ovu ulicu, pa mnogi dadnu koju kunu.
Starica je bila neobično jaka. Imala je put, koja je odavala da živi bliže prirodi nego u gradu. Sa svim prodavačima iz susjedstva svoga  ' radnog mjesta ' pozdravljala se i razgovarala. Poznavali su je i đaci. Svaki dan, kada bi prolazili pokraj nje vikali bi, ponavljajući njezine riječi, kojima bi molila prolaznike: - Daj babi dvi kune. - Ali, kada je istopm počela 'raditi' u našoj ulici, baba je govorila: - Daj babi jednu kunu. - To je mladež znala, pa bi vikali: - Baba, poskupila si! Baba! Poskupila si sto posto. - Baba se ne bi ljutila. Ispratila bi ih smiješeći se. I oni, premda školarci, ostaviti bi babi kunu. Prolaznicima je to bilo zanimljivo. Rijetko bi tko prošao da Babi nije ostavio kunu-dvije. Kada bi sunce bilo u zenitu, baba bi se premjestila u hlad. U podne bi otišla, a popodne bi se ponovno vratila.
Tako bi možda bilo još i danas da jedno jutro nije pred nju stala jedna žena s policijom i glasno, pred svima okupljenim prolaznicima rekla da baba nije siromašna, da živi blizu grada i svako jutro dolazi autobusom ' na rad '. Baba ima dvije kuće, zemlju, da joj ništa ne manjka. - Može baba još i vama pomoći -, rekla je, a onda se okrenula babi i rekla:  - 'ajde Baba! Diž' se polako! Ta ti kašeta više ne će trebat. Svršilo je! -
Baba je, bez riječi, pošla za ženom. Ne znamo tko je ona  babi, kći, nevjesta ili…?  Otada se baba nije nikada više vratila u našu ulicu i nije se čuo onaj njezin povik, na koji smo bili naviknuli: - Daj Babi dvi kune! -
*****
Jedan ili dvaput u tjednu, ulice u gradskoj jezgri poplave mladim, malodobnim djevojkama, koje na rukama nose malo dijete i prose. čine to tiho da ih tko ne otkrije i prijavi. Ako ih netko od prolaznika ukori, ne odgovaraju, povuku se, nestanu u prvoj ulici. Uvijek su pripravne na bijeg pred policijom. Zima je. Nisu zapuštene. Dobro su odjevene, a ni djeca im u naručju nisu dronjava. Kao da su sve izašle iz iste kuće, raspoređene tako da prekriju sva mjesta u staromu gradu. Službe grada, zadužene za skrb o djeci i mladeži, samo znaju da ih, nekoliko puta u tjednu 'neki' dovezu pred grad i puste ih na 'posao', ali nitko više ništa ne zna od toga. Nitko ih nije pitao, pratio kada ih i tko ponovno preuzme, odveze, i kamo? Ne zna se tko time ravna, tko stoji iza toga 'posla'. Dok su novinski stupci puni nasilja, nitko ne pita čija je ova mladež. Jesu li ovo prave majke ove djece ili su im one 'dane' samo za 'ovaj posao', za nekoliko dana u tjednu. - Je li ovo nasilje? - pitam. Kako to da ovo nikoga ne zanima, da o ovomu nitko ništa ne piše, ne ispituje, kako to da se o njima nitko ne briga?
Od koga ove malodobne 'majke' bježe i komu služe?
*****
Neki mladi ljudi, uljudno odjeveni, redovito stoje ispred ulaza u samoposlugu i prose: - Samo dvije kune! - Neki pak dolete u žurbi, unesu se u lice i žurno traže novac. Nekima treba samo za 'autobus'. Neki stoje ispred pošte, i dok čekaju prolaznike koji će im spustiti u ruku jednu kunu, istodobno preuzimaju drogu od  'prijatelja'  tu pred nama, koji smo nenamjerni prolaznici.
'Naučili' su nas da ne smijemo govoriti o njihovu ponašanje, ni o izgledu, da im se ne smijemo suprotstaviti, a ako im nemamo što dati, onda to moramo reći, s mnogo pozornosti, da ih ne izazovemo, jer može biti poteškoća.



Oni, stari prosjaci, bogalji u kolicama bez nogu i na štakama, s protezom, slijepi i tihi, na koje smo bili navikli, oni kao da uzmiču pred novim i nasilnim, koji su u nama promijenili staru sliku prosjaka.
*****
Nakon Drugoga rata, 1945. godine, imala sam pet godina. U našu je kuću i susjedstvo, dolazila siromašica Anđela, koja je živjela u ruševinama, a i drugi prosjaci. Mama bi zamotala umotak hrane, nekoliko dinara i poslala bi me da to odnesem Anđeli, koja me je čekala dolje, pred vratima. Anđela bi me poljubila a meni je to bilo veoma drago. čekala sam kada će opet doći. činilo mi se da mama radi nešto, veoma dobro za Anđelu. Siromasi su tada, pred vratima kuća, čekali za  komadić kruha i ako je bilo još nečega. Bili su zahvalni. Nisu psovali ni proklinjali. Blagoslivljali su.
U prvom razredu osnovne škole, bilo je djece koje nisu imale ni bječvice, pa bi ona zimi dolazili smrznuti, u staroj, istrošenoj obući, a roditelji ipak nisu prosili. Prošli smo rat. Kod kuće su se često pripremali umotci s robom i hranom i slali siromašnima. Bila sam raznositeljica, koja bi blagdanima raznosilao meso, koje bi dobri djed Duje kupio za slijepoga Borisa i Anđeliku, za udovicu Anku i njezine dvije kćeri i druge...
Oni su u meni do danas sačuvali sliku prosjaka koji ne prijeti, koji vjerojatno nije kriv za svoje stanje, koji ne krade, ne tuče, nije nasilan, pred kojim se ne ću bojati otvoriti novčanik i pomoći mu, kupiti mu kolačić, odnijeti mu robu.
Sadašnji prosjak, okružen krutošću i bezobzirnošću u ovoj se maloj Hrvatskoj promijenio i postao nametljiv, surov, krut.
Strah me je.
*****
U ovo korizmeno doba, zastajem u pustinji i, zajedno sa svima vama, dragi moji prosjaci, želim biti i ostati čovjek.
Šimun.
Bližnji.

Split, 2004. god.