Otac je obitelji, za koju molim Svemogućega bio trgovački putnik. Radio je. često je putovao i hranio svoje ukućane. Dočekivala bi ga supruga i troje djece. Radišan i često daleko od kuće, zagovarao je strogi odgoj, a supruzi je prepustio sve drugo. Ona je, pak, mnogo vremena posvećivala sebi, kada je veću pozornost trebala posvetiti jednomu djetetu, koje je žudjelo za većom majčinom ljubavlju. Bila je to Marina. Djeca su završila školu. Međutim, Marina je u razdoblju odrastanja odstupala od uobičajenoga ponašanja. Mali je grad o tomu pričao 'velike' priče.
Udala se i rodila djevojčicu. Poteškoće su se  umnažale. Marina ne baštini jaki majčinski osjećaj, nije prvi učitelj i savjetnik djevojčici koja odrasta u nesigurnosti. Suprug je nezadovoljan, a kći joj odrasta u djevojku s bakom, koja je, prije nekoliko godina, otišla u starački dom. Marinin je brak očuvan, ali kako? Suprug je našao prijateljicu. Kći se, nakon završene škole, ne zanima za studij a ni za rad. U kući je ratoborna i sukobljava se s majkom i ocem. Obitelj živi od mirovine i čestica zemlje, koje povremeno proda. Kći ne zna kuhati, pa objed kupuju kod privatnoga ugostitelja.

Prije nekoliko godina, Marina je teško oboljela.
Pod niže, u skladnoj obiteljskoj zajednici, živi Marinin brat. I on u svomu stanu ima teškoga bolesnika. često im donosi topli obrok. Marini je to drago, pa reče da je to jelo bolje pripravljeno i ukusnije od onoga koje ona dobiva.

Isuse! Ne znam razmišljam li ispravno, postupam li pošteno, stvaram li smutnju, pogoršavam li ionako teško stanje obitelji kojoj želim pomoći?
Zato ću se zaustaviti dok mi Ti ne pokažeš put, dok mi ne rekneš: - Pomozi! -

čini se da je Marinina borba pri kraju životnoga puta. Žao mi je da u tu borbu ulazi bez Tebe, bez Tvoje pomoći, Tvoga mira.
Marinu ne poznam. Njezina me je patnja ganula do boli. Prema izjavi srodnika, čujem da nema primjerenu pomoć, da su ukućani razjedinjeni. Već odrasla kći ne zna da je majka teško bolesna, da će još nedugo živjeti.  Kao da je ona hoće poštedjeti boli, koja je već ušla u njihovu kuću. Zaokupljena svojom mladošću, kći i ne sluti da je majka potiho i nečujno pozdravlja i ostavlja, pa se i ne pokušava zaustaviti, sjesti do njezinih nogu, reći koju riječ, povjeriti joj se…



Isuse! Nije u redu gdje Tebe nema, gdje ljubavi nema. Tada je sve teško. Majka je gleda, znajući da ne može ništa promijeniti. Suprug pomaže, dolazi i odlazi k prijateljici. On zna, da Marina ne će biti ljubomorna ni zavidna!?
Ona čeka smrt. Majka je u staračkomu domu. Svojom je starošću okrenuta k sebi i svojim potrebama. Ne spominje Marinu i ne pita za nju.
Nikomu ne možemo suditi. Samo vidimo nit koja se naraštajima provlači, od bake, preko kćeri do unuke: mlakost, samodopadnost, samodovoljnost.
Bože! Kako se dogodi takva ravnodušnost među ljudima, u obitelji? Gdje se ljubav izgubila? Na čemu je ona počivala? Od čega je bila sazdana? Kako je rasla? Što ju je srušilo, što je ubilo? Zar ne bi bilo bolje, u ovoj boli, biti zajedno i pomiriti se? Gdje je nestao suosjećaj? Ako je bolest otvorila vrata kraja ne može li se ponovno zagrliti, u ime onoga što se željelo na početku, na prvomu susretu, u ime obećanja, koje smo nekada davno dali Bogu?
Isuse! Molim Te za dobri duh našega Bogatstva siromašnih, da svojom pomoći i sestrinskom ljubavlju bolesnoj Marini izmoli pomoć Duha mudrosti i pobožnosti.
Marina je, zapuštajući sve, i Tebe zanemarila. Oprosti joj i daj joj prigodu da se još ovdje očisti.
čujem da si danas poslao naše Bogatstvo, koje je Marinu posjetilo, okupalo je, uredilo joj bolesničku postelju, razgovaralo s njom. Ono će i  sutra ponovno doći. Hvala Ti, Gospodine, što si joj, u njezinoj osamljenosti i bolesti, otvorio novi prozor prema Nebu i probudio joj nadu. Živnula je. Veseli se našemu Bogatstvu, jer zna da više ne će biti bespomoćna i da će tako biti do kraja.
Marinu nisi ozdravio, ali si joj darovao novi i drukčiji susret od dosadašnjih. Učinio si da susretne suosjećajnu osobu, da ponovno povjeruje u Tvoju dobrotu, u kojoj nikoga ne ostavljaš, da si uvijek i svagda bliz svakomu patniku.
S Bogatstvom je bio i suprug. Pomagao je i surađivao. Ono ga je poučilo kako će Marini pomoći dok njega nema. Kći je, kada je čula da dolazi časna sestra, otišla iz kuće.
Znam, Isuse! Ne možemo odmah sve riješiti. Ti si dopustio bolest i sada joj daješ smisao, omekšavaš srce, kao more žednu spužvu. Vjerujem da ćeš očitovati još čudesnih djela u ovoj obitelji, jer se bez Tebe i Tvojih suradnika ne bi ništa dogodilo. Neka ova bolest i smrt naše Marine bude poveznica oca i kćeri. Neka Te svi nađu! Neka Te prime srdačnije i češće nego dosada. U tomu će pomoći i Marina, koja će se sjetiti Očenaša i Tvoje dobrote.
Kada je Bogatstvo došlo k Marini, s njim si joj donio mir. Učini da ga ukućani prepoznaju i njeguju, molim Te!

Isuse! Kada smo počeli raditi ovaj posao, prije jedanćst godina, govorili su nam da nema novaca, da nema radnika, da je to preskupo. Svi su odmahivali rukom, kao da ima nešto bolje i korisnije. A mi, s našim Bogatstvom, svaki dan, svjedočimo da za ovakva mala zemaljska čuda treba samo vjera u Tebe i neizmjerna ljubav, koja se iz Tvoga presvetoga srca, neprestano, preko Tvojih suradnika, izlijeva u srca teških i neizlječivih bolesnika.
Kada naš duh izliječiš, iz bolesnoga i nestaloga tijela, on Ti se, miran i slobodan od zemaljskoga praha, predaje. Neka tako bude i s našom Marinom, koju nisam nikada upoznala, a koja me je duboko dirnula.
Isuse, hvala Ti! Sada si Ti na redu!

1.listopada 2006.