čovjek nikada ne može ispričati priču, kao što je isprede i ponudi život i bol. Najteža i najbolnija razdoblja života tijekom vremena blijede, gube snagu očaja, i dobro potisnuta, nekada mijenjaju tijek događaja, uzroke i posljedice. Sjećanja na njih postaju podnošljiva. Ono najvrjednije što se dogodi je činjenica da nas vrijeme pomalo brusi i u nama uklanja potrebu da uzvratimo, optužimo, osudimo, sklanja nas opraštati. Onemoćali okrećemo i svoj drugi obraz, vjerujući u dobro, koje će nas na koncu obasjati.

***

Korizmeno je vrijeme, vrijeme dijeljenja i odricanja, pojačane molitve i pokore.
Na ovim sam stranicama spomenula knjigu Bijelu kroniku, umirovljenoga župnika Sv. Josipa u Karlovcu, vlč. Radanovića, koju je predstavio p. Stjepan Kuzmić na krugovalnoj postaji Radio Marije. Neka i ovih nekoliko riječi bude dodatak dobru kojemu svi žudimo i koje priželjkujemo, suprotstavljajući se zlu.
U pričama su neki dijelovi izmijenjeni a manjka im ono najuzvišenije. To su dijelovi života na koje se naši junaci više nikada ne žele vratiti, vrijeme bola i poteškoća, bolesti i ostavljenosti.

***

Jednoga dana, kada se mladi Ante vraćao kući, prolazeći kraj kladionice, ugleda stara čovjeka koji sjedi kraj ulaza i plače. U njemu prepozna susjeda Peru. Priđe mu i upita ga što mu se dogodilo. Pero mu reče da je ostao bez stana i ne zna kamo će. Sin mu je prodao stan. Sada je ostao sâm. Ima mirovinu, ali je ona mala.
Ante načas zastane, pa reče: - 'Ajmo! Pero! Ideš sa mnom. Bit ćeš s nama. Zamolit ćemo mater da Te primi u svoju sobu. Znaš da imam ženu i dite i da nema više mista. Naći ću Tvoga sina i tražiti od njega dio novca od stana, pa ćemo potražiti stan, u kojem ćeš moći živjeti kao podstanar. -
Tako je i bilo. Pero je dobio dio novca od sina, koji se više nije javio ni upitao za oca. Uskoro je, s Antinom pomoću, našao mali stan i od primljenoga novca unaprijed platio godinu dana podstanarstva. - Više i ne mogu živjeti. Nemam zašto ni za koga. -, reče Pere.
Uskoro je teško obolio i otišao u bolnicu.
Ante ga je s majkom, suprugom i djetetom svaki dan posjećivao. Premda bolestan, Pero je osjetio prijateljsku toplinu i u sebi zamišljao kako bi bilo lijepo da je tu, oko njega, Ivičina obitelj i njegovi unuci. Ma, nije bilo sreće. Zahvalno pogleda Antu, blago milujući dijete naslonjeno na bolesničku postelju.
-    Ante! 'Oćeš li me doć dikod povirit, ako se izvučen i prispijen do stana? -, upita Pere.
Ante mu priđe i reče: - Šta to pitaš? Ko bi Te ostavija sad kad san sve napravija za Te, uredija Te, pa još kad ozdraviš? Bit ćeš mi pravi ćaća! - okrene se ustranu, bude mu teško pri srcu, malo zastane, pa završi - , a ja pravi sin. -
Peri je bilo drago čuti Antine riječi. Bio je to najljepši rastanak. Potom je zatražio bolesničko pomazanje.

Naći stara čovjeka da plače, pitati ga što mu je, kako mu pomoći, povesti ga sa sobom u svoj stan, ponuditi mu gostoprimstvo, smjestiti ga u majčinu sobu, potom mu naći podstanarski smještaj, brinuti o njemu u bolesti, posjećivati ga u bolnici, a da iza svega toga ne stoji koristoljublje ni imetak danas je velika stvar.
Samo suzom ispunjene oči zahvale čovjeku, kojemu je Bog u korizmi poslao svoga anđela, da ga do kraja isprati i očuva mu dostojanstvo.


Split, 26. veljače 2007.