Jakov je navršio pedeset godina. Kao mladić došao je u grad, završio zanat i postao marljivi radnik. Nastanio se u gradu. Nakon smrti roditelja, braća, koja ostahu na selu, podijeliše kuću i zemlju, a sestra obolje i umrije.
Kada Jakov ostade bez posla, u malomu prostoru stare gradske četvrti, otvori vinotočnicu. Okupljahu se tu dangube i beskućnici: pušili su, dimili i 'mudrovali', kao i uvijek gdje se vino dugo toči. Jakov, međutim, nije bio sklon piću i nikada nije pio. Uskoro oboli i ne mogaše više hodati. Vinotočnicu preuredi u sobicu i zahod.
Iz sela dođoše braća, vidješe da Jakova čeka bolest, postelja i nevolja, kojoj se ne nazire kraj. Rekoše da Jakov nema ništa, a oni ne mogu pomoći. Bijahu zamoljeni da ga posjete. Oni moraju doći u grad, pa će tako i brata, usput, posjetiti.
Jakov ostvari bogaljsku mirovinu. S njom je trebalo podmiriti sve životne potrebe, svakodnevnu pomoć, njegu i hranu. Naše je 'Bogatstvo' nastojalo Jakovu svakodnevno pomoći preko marljivih njegovateljica i medicinskih sestara, da primi objed, a poslije su se novčano pridružile i pomogle mjerodavne službe Grada.



Ono što je ostalo neriješeno, bilo je vlažno i malo prizemlje, koje su nastavili posjećivati gosti bivšega vinskoga stjecišta, donosili su sa sobom piće, pili i pušili do kasno. Odlazili su ostavljajući nemoćnoga Jakova s opušcima na podu, u dimu i mirisu praznih čaša. Bolest je toliko napredovala da Jakov više ne mogaše stajati na nogama, niti sam ustati iz postelje. U mišićima u rukama više nije bilo snage, a govor je postajao nerazumljiv. Jakov je bio gotovo privezan za postelju. Teško je uspijevao pozvati i pomoć mobitelom.
Sâm je. Braća ga posjete kada dođu u grad. Oni su, kažu, bespomoćni.
Pri podjeli novčane pomoći oboljelima trebali su svi oni osobno doći i biti na skupu, da bi se mjerodavni još jednom uvjerili da tim bolesnicima treba pomoć. Naše je 'Bogatstvo' svjedočilo za Jakova i jos jednu bolesnicu, koje  je nemoguće dovesti i predložilo, da ih posjete i vide o kakvim se bolesnicima radi. U to su doba naše 'Bogatstvo' opsjele brojne obitelji bolesnika, moleći za posudbu bogaljskih kolica, da bi svoje bogalje doveli na skup, gdje će se očitovati njihova nesposobnost. Ljudi su, teško mučeći sebe i bolesnike, nastojali ih prenijeti iz postelja u kolica, samo da bi došli do toga skupa, gdje, kao da se odlučuje o njihovu biti ili ne biti.
Jakov je ostvario pravo na pomoć. Međutim, bolest, koja svaki dan oduzima više snage, pokazuje sve težu i tužniju sliku: Jakov čeka sat, kada će doći pomoć, objed, kada će nekoga čuti, vidjeti, pa i društvo na kraju dana koje zagađuje njegovo malo stanište,  pušenjem i pijenjem do kasno, pokazatelj je da nije posve sam.
Jednoga dana Jakova posjeti gradska Televizija. Popričaju s njim, snime ga, snime mjesto gdje on stanuje, ustvari bivšu vinotočnicu, pa potresna priča bude poslana gradu, društvu, ljudima, svima na savjest.
Sve je to gledao i pratio Anđeo ljubavi prema bližnjemu. On ima mnogo posla u našem društvu, jer je mnogo bolesnih, bijednih, napuštenih, mnogo je žalosnih, a naša su srca zarasla u dobro, otvrdnula u sitosti i sigurnosti, često okrenuta od zla i nevolje.
Ipak zamah krila Anđela ljubavi prema bližnjemu dodirnuo je srce jedne žene. Dvaput prikazana reportaža o Jakovu, natjera vlasnicu maloga doma da potraži Jakova i ponudi mu smještaj. Jakov, nenaviknuo na pomoć, da mu čovjek nudi i dariva svoje, sebe, ostao je zatečen. Rekao je ono što je mogao i znao, otprilike: - A kako ja mogu ići u Dom? Ja za to nemam novaca. Moja je mirovina veoma mala. Ja ne mogu nikamo. –
Anđeo ljubavi prema bližnjemu, vlasnica Doma odgovorila je: - Platit ćeš koliko budeš mogao.-
Ovo bi trebao biti svršetak priče, ali nije. Priča još traje.
Traje veliki napor u kojemu Jakov mora povjerovati da u ovakvu svijetu postoje i ljudi kao Anđeo ljubavi prema bližnjemu, koji ne traži ništa zauzvrat, kojemu je ljubav i dobro sastavni dio njegove opstojnosti.

29. kolovoza 2006.