Zorom, iznad vlagom orošenih krovova, grlice i kosi, prve glase četvrte korizmene nedjelje, nošahu.
Dočekah jutro, dan svijetao. Zahvaljivah Mu, ljubeći put koji mi pripravi.
Svjetlo primivši slijediti Ga obećah, srcem gledati, vidjeti, kao što ne gledah, ne vidjeh nikad, razumjeti Ga, naučiti hoditi u svjetlosti, nikad u tmini.
Kad oči zatvorim kad izvanjskog nestade, u dubini srce Tvoje nađem u svakome.
Dotakneš me, mijenjaš čovjeka po volji Svojoj, stvaraš novog koji ne sliči kojeg ne upoznah takvog prije Tebe, dok očima gledah i vidjeh ono što prolazi varljivo, zaslijepivši što trag ne ostavlja, spotaknuto odluta.
Duhu Tvojem Svetom približit se htjedoh, pročistih se, ostavih božanstva ostadoh bez sebe. Prazna, u dubini mojoj mjesto je za Tebe.
Zovnuh glasno ruku Tvoju primih neke nove riječi drugačiji glasi ljubav je na kušnji Kriste! Spasi! Spasi!
Još ne bje rane čavla pribijenog dok si padao na putu… Ne bijah ni Majka, ni Šimun, Ni Veronika ne bijah… Među skrivenima u ruci stiskah mali ljudski križ jada i očaja, gledajući kako Te odvode i radi mene.
Ti koji svaku vlas na glavama našim znaš, došao si u svijetlu stupu, dodirnuo moju ruku vodeći me do pomirilišta i nahranio me Svojom svetom žrtvom.
Učini to opet dođi svaki dan i u drugom ja ću prepoznati Tvoje Svjetlo, Tvoj znak.
Split, 2. ožujka 2008. god.
|