(Pok. Anti Aničiću, kao dar i nešto od tajne.)

Mnogo toga više nije kao što je bilo. Jedan telefonski poziv
manje, jedna poruka teti manje, jedno pitanje, jedan odgovor i jedan savjet manje.
A, koga pitati kao Tebe, slušati, kome vjerovati kao Tebi? Bio si tako postojan
oslonac i sigurnost.

  Ništa bez Tebe, a sve s Tobom!
Šutiš, i kao da govoriš: - Sve sam Ti rekao. Sada možeš sama raditi. - Nu, uvijek manjka
neka sitnica. - Još samo ovo. Pogledaj to! Kaži što misliš! Je li ovako bolje? Mogu
li nastaviti? Jesi li zadovoljan? - O, kako je to uvijek bilo kratko, jasno i korisno!
Ante moj! Kako si me na vrijeme poučio, kako si dokraja rekao sve što trebam znati,
kako si ispunio i obogatio moje starenje!
Otkada Te više nema, osjećam se kao prosjak pred računalom, prepuna obzira i
osjećaja da smetam dragim ljudima koji mi pomažu, kada zatreba. Nema više
slobode ni otvorenosti tete i nećaka, koji je poznavao tetino bilo i uveo je u
čarobni svijet računala na odlasku u mirovinu. Nisi krio, bio si ponosan
da sam uspjela. Bila sam Tvoje 'čudo od tete'.
Gledam Te na slici. Kao da govoriš,  - Što Ti je? Pa, ti znaš sve što treba
znati! Budi mirna, samo radi! - I ono Tvoje obvezatno na kraju:  - čuvaj to! Spremi
sve što napišeš! Jesi li čula? Nemoj to nikada zaboraviti! -
Slušam Te, hvala Ti.
Oko mene sve šuti. Sunce žestoko pali. Zatvorilo nas je u ljeto. Došli su Tvoji
ptići iz Zagreba: Ivana, Jakov, Juraj – razdvojeni. Nema Tebe. Nema te u Splitu, u
Solinu, u Vranjici. Ne dolaziš ni biciklom iz Zagreba. Ne
zoveš Ivanu da Ti iziđe ususret…
Otac Ti u zoru odlazi, s brodicom, na more. Ondje ga nitko ne vidi i ne čuje.
Samo more zna kako mu je. Majka Ti, navečer, odlazi zaliti cvijeće, da ga žega ne sasuši,
zapaliti svijeće. Gleda grob, pita, moli za Te, pozdravlja Te. Onda dođe otac.
Sestra Ti i dalje to čini, na svoj način. Slični ste! Srce s bijelim cvjetovima znak je da su
doputovali Tvoji dječaci, da su tu, blizu.
Petak osta moj dan, na putu prema braniteljskom groblju i još jedan, obiteljskomu plamenu
pridruženi žižak svijećin.
Pet bijelih ruža, iznad moga računala, obješenih prema dolje, uz Tvoju sliku, i pogled,
kojim ulijevaš vjeru i pouzdanje, mjesto su na kojemu se odmara i počiva moj pogled, dok Ti
ostaješ tu. Kao da sada imaš mnogo više vremena, miran i tih, kakav si uvijek bio.

Moj plamen je, Ante, Tebi na znamen, a moja molitva za Te, moja zahvala Bogu.
Mojih pet bijelih ruža, koje skrivaju i nose nešto od mojih pogleda, dok i zašto Ti govorim iz vremena,
Tebi je na spomen, Ante, Tebi na spomen ili...
Hvala Ti za sve što u Tebi vidjeh i naslutih božanskoga i od Tebe toga naučih. Tvoja Teta.

9. srpnja 2005. –  9. srpnja 2006.