Marko (89) i Margita (75) upoznali su se u Domu. On je bio stari komunist, s vrećicom punom odličja, s kojom bi ujutro pomalo odlazio na doručak, (da mu to ko ne 'vazme'). S unucima se nije složio o podjeli zemlje, naljutio se i došao u Dom. Sa sobom je donio i nekoliko štednih knjižica i veliku boračku mirovinu. Uvijek je govorio da je prvi poslije rata darovao 'veliki dil zemje državi' i na to je bio veoma ponosan. Marko je bio priseban, uvijek čist i uredan. Štedne knjižice s markama, dolarima i dinarima, zajedno s vršnjacima, činile su ga nadmoćnim i 'uglednim'.
Kada bi Marko pričao o djetinjstvu, volio bi reći, kako je kao veoma mali 'otpiva misu u crikvi', ali je to kratko trajalo. Poslije mu je bilo najdraže, u dane od posta 'jist mesa i činit dišpete popiman'.
Radio je i u Americi. I zaradio je!
Nije imao posebnih zdravstvenih poteškoća, osim s vidom, pa je nosio naočale s debelim lećama. Već se tada počelo govoriti o laseru. On je želio operirati mrenu i nakon toga raditi u knjižnici u Domu.
Margitin je stariji sin živio, s njegovom obitelji, daleko a mlađi je otputovao iz bivše države i nikada se više nije javio. Margita nije doznala gdje je i je li živ. U gradu nije imala nikoga od rodbine. Nekada bi je posjetile prijateljice. Imala je malu mirovinu. često je govorila o kući u Velom Varošu, koju bi rado obnovila ako bi imala novaca.
Margita je bila desetak godina mlađa od Marka. Bila mu je uvijek na usluzi. Pratila ga je, odlazila s njim u kupovinu, pomagala mu. Tako se zalijevalo i raslo to njihovo prijateljstvo.
Pogledala bih stari par, koji svako jutro, sjedi u perivoju i razmišljala o čovjekovoj urođenoj potrebi, da bude s nekim, da ima nekoga, tko će ga čuti, razumjeti, pomoći i da je ta potreba u u dubokoj starosti sve jača, jaka kao u djetetu, koje je zavisno o majčinoj brizi i zaštiti. Kada te pomoći u obitelji nestane ili ona izblijedi, često i bez razmišljanja, koje u starosti daje prednost osjećajima, čovjek/žena prihvati prvu pažnju i toplu riječ, na koju naiđe. Tako se i sa spomenutima dogodilo.
Jedno jutro, odmah nakon doručka, čujem da ispred ureda šuška vrećica s 'ordenima'. Pomislim da je to naš Marko.
- Evo me k vama. Doša' san se očitovat.  Margita i ja smo se odlučili vinčat. Vidin da me voli, sluša, da je dobra, čista. Zašto onda da je ne vazmen!? Draga mi je i šesna. Tako bi živili zajedno, a vi bi' nan dali jednu sobicu, da ovo života provedemo zajedno i u jubavi. Kad umren, a sigurno ću partit prije nje, pošteno je, evo, njoj ostavjan ča jeman. -
Iznenađena Markovom upornošću, nastojala sam ga uvjeriti da vjenčanje nije nužno. Međutim, on je svako jutro dolazio i ustrajao da pozovem odvjetnika da bi se o svemu dogovorili da to bude sigurno i neraskidivo. Sljedeće je jutro s njim došla i Margita.
Ona je rekla da joj Marko 'nije mrzak' i da pristaje na brak, ako joj Marko 'da pineze za prominit krov na staroj kući u Varošu i ako se sve to zapiše 'u karte'.
  Bili su uzaludni savjeti! Na Markovu je molbu, došao odvjetnik. Sve su zapisali i potpisali: Marko, Margita i svjedoci!
Obavljeno je vjenčanje. Stari je ribar donio škampe i vino, a Margitine prijateljice krokant.  Zapjevalo se a novi bračni par ispratili su u njihovu sobicu.
Nije prošlo mnogo dana, ujutro rano, čujem da šuška vrećica s 'ordenima', ali ovaj put i Markove uzdisaje.
- Ajme meni, ča se dogodilo! ča san učinija, koga san vazeja?! Nije ono žena. Je da ja slabo vidin, ali vidin da ona cilu noć sidi za stolon i čita moje šćedne knjižice. Tako svaki dan. Ma, ča jema čitat, ka da je to libar?! Ondac, svaki dan izlazi vanka, ne znan di i zašto gre. Zamolija san je da mi pomogne, da mi robu odnese u praonicu, ali ona više ne obada niti govori. Pari mi se da je Margita tila samo da jon popravin krov od kuće. Ma, kakva jubav! To je bila samo korist! Zato vas lipo molin: napravite sve, ča triba i omar nas rastavite ! -
Marko je počeo slabiti. Nedugo nakon toga, postao je nepokretan i zavisan o skrbi sestara. Brak je razvrgnut.
Marko je osjećao da je kraj blizu. Pozove me. -  Znate, draga moja! Moran van kazat ča san snija. Umra ja i doša sveton Petru, ali nisan moga omar uć, jer je bilo još svita. Kad ispred mene, vidin,  u redu stoji Gagarin, oni astronaut! U ime Isusovo! – A, ča ti radiš tu? Pa, ti si bija komunist! - Meni Gagarin odgovori:  - Ma bija si i ti, Marko, a i to koliki, pa si isto doša' ovamo. -
- Ajme, ča je ovo, ništa ne razumin. -
Onda mi kaže u povjerenju: - Ma, znate! Ja isto znan Oče naš. Evo, mogu li van kazivat? Počne molit i izmoli Oče naš, do kraja. 
- Izvrsno, moj Marko! -
Pitam ga mogu li učiniti nešto za njega i želi li što. On mi reče: - Eto, vi ste nan svima, ka mater, kako bi se to lipo reklo... Ispovidija san se prid vaman, ka prid Bogon. Sve znate.
Zovite moje unuke. 'Oću se pomirit s njiman. Ako ne prispiju, dajte in knjižice i neka me lipo ukopaju. I popa mi zovite! Sve san reka, fala van! -
Unuci su došli. Marko je, za nekoliko dana, pomiren s Bogom i ljudima, umro.
Margita je nakon nekoliko vremena teško obolila.

Kada više nije bilo Marka ni Margite, došao je poziv s Općinskoga suda. Margitin je sin od Markove ostavine tražio novac za popravak krova u Varošu.
Pred sutkinjom je još jednom ponovljena priča o Marku i Margiti, ali bez odličja u vrećici.
U Velomu Varošu ostao je stari krov i Margitina neispunjena želja.