Zora, ptičjim pjevom razigrana, odvela me ljudima ususret, čuti ih, naći mrvu i podijeliti je, jer Tvoje smilovanje i danas donosi poruku. 
Ti se odazivaš sluzi svojemu, nisi ga zapustio. Hvala Ti, Bože moj! Hodajući s Tobom kroz bolničke hodnike osjetih, da se pred Tvojim Duhom, sklanjaju sva nepovoljna rješenja, da je ovaj put, potučena snaga zločestih stanica, dok je pred očima svijetlio veliki Krist s oltara crkve Srca Isusova, kojemu svakog dana ponavljam: "Tebi je Gospodine sve moguće, Ti sve možeš!" Gledam tu čašu žuči, u rukama tolike dječice, mladih, u rukama mojega Ante... Getsemanski vrt postaje vrt masovne boli i patnje Premalen! Molim Te, pripremi me, usmjeri me k potpunom predanju, daj da se odljubim od svojih zemnih vrijednosti i umišljenosti, neka i ta zločesta stanica dobije svoj smisao, neka bude ukor i pokora, jer smo slobodu koju si nam darovao grubo zlorabili, otvorili vrata ovoj i svim drugim stanicama i nevoljama... Daj mi snage razumjeti što znači "moja mala kap" na zemlji i kako se ništa ne će promijeniti, kad ta kap ishlapi kad je više ne bude. Ti ćeš biti jedina mjera koja će odlučiti hoće li na kraju puta, ta kap biti osvijetljena dobrotom Božanske milosti. Ti određuješ broj naših dana, a zorama daješ da ptičjim pjevom razigrane budu. Neka Te slave, Bože naš! 21. svibnja 2004. 
| | 
Mrva o'sata Jedna se Mrva zaustavi u prašini, do staroga, drvenoga sata. Gledam ga i u obiteljskom albumu, na slici vjenčanih darova, pokojnih roditelja, iz 1937. godine. Danas nije tako dopadan; metalni krug koji je bio ostakljen i pokrivao brojke i kazaljke, davno je otpao, kao i mali metalni, četvrtasti okvir u drvu, za navijanje sata. Marno je radio, bez prestanka, i u doba, kad ga nismo ni slušali, a kamoli pomišljali, da je svaki njegov tika-taka, dijeljenje i spremanje vremena, da neprestano i tako brzo puni prošlost, sada skraćuje na najmanju moguću mjeru, prazni budućnost. 
Jednoga dana, tri su lijepo ugođena glasa utihnula. Sat je prestao zvoniti vrijeme. Bilo je to, kao da je netko izašao iz sobe i više se nije vratio. Podigla sam kukicu na stražnjem dijelu drvenoga sata i otvorila vratašca. Dva glasa, kao dvije igle za pletenje, različitih duljina, od mjedi, ležala su, vremenom slomljena, na dnu. Treći glas, treća mjedena igla, ostala je pričvršćena i sama je, jednim glasom zvonila vrijeme. Sada sâmo, necjelovito, neumilno. Kad batić udari, u druga dva glasa, u prazno, jer ih nema, čuje se zvuk, sličan bolnom stezanju. Morala sam ga prevariti, uvući ruku kroz vratašca i zaustaviti njihalo. Unatoč svim lošim predviđanjima, za nekoliko je dana, dobri, stari meštar vratio popravljene mjedene igle i ova je stara Mrva o'sata počela opet zvoniti vrijeme, vrijeme, koje ima nešto reći, podsjetiti, upozoriti nas, jer prolazi, jer ga više ne će biti. A kad čovjek izgubi vrijeme, kaže: Kasno je! 26.rujna 2005.
|
