Stisnuše se pupi kišom okupani
cvrkut slušajući samo njima znan
molitvicu šaptom prvom riječju zbore
da maleni budu, ostanu i mole.

Gospe naša draga, daj nam ovdje stati,
iznutra Te ćutjet svijet s malena gledat,
u kapeli Tvojoj srcu Tvome blizu
dopusti nam biti, ne možemo dalje.

 

Zapuhan se i umoran čovjek zaustavi pred Gospinom kapelom, vidje Bernardicu kako pred njom kleči i poželi biti bliži, ispruži ruke kroz željeznu ogradu i eno ga čeka, ne bi više nigdje, samo da ga primi…

Ispisani životi malih ljudi rijetko su lijepe priče. Preimenovani junaci nisu prokazani ni podcijenjeni jer su drukčiji. Ovdje ukazujemo na onu drugu nerazvikanu ali grubu i nemilosrdnu stranu života. 

Pokazujemo da i takav život naši junaci koji su nam došli na put prolaze i žive ne - ostavljeni, ne - napušteni i ne – gladni i do svog kraja dovedeni kao ljudi. Ne zanosimo se mišlju da smo brigom sve obuhvatili, svima pomogli ali znam da to želimo i u to unosimo svoje molitve i snage. Božje prisustvo u tomu je neotklonjivo.

Sve drugo što nije bremenito su dobra iskustva još uvijek očuvanih vrijednosti u obiteljskoj zajednici i lijepi primjeri, unatoč činjenici, da se i ona kao najveći Božji dar svakodnevno i sustavno nagriza i ugrožava.

Da, točno je što reče nedavno prijateljica: – Svugdje samo loše, tako malo Dobrog! –
Zamisli draga, kako bi Dobro naraslo kad bi više nas primijetilo to loše i napravilo samo jedan korak pa priskočili onoj dvadesetorici koji svakodnevno trče prema potrebitima i pomažu im, hraneći i njegujući ih. I da nas odjednom više ne bude samo dvadesetak nego dvije stotine!? Zamisli!

***

A obitelj? Obitelj je i kad žena ostane sama s djetetom, pa onda i njena kćerka kad odraste doživi isto iskustvo, što nije rijetko, i otiđe, napusti kuću i otputuje u svijet na nepoznatu adresu.

Obitelj je i kad majka oboli i bude smještena u socijalnu ustanovu. Sama i bez ikoga, a onda se u vrijeme rata javi kćerka iz bijelog svijeta i kaže da ne može skrbiti o majci. Iako bolesna, majka je patila i prijetila da će prestati živjeti i to je učinila unatoč psihijatrijskoj zaštiti. Neki susjedi se zanimaše za njen stan, radne kolegice su o njoj lijepo pričale. – Eto, što se može, nije imala sreće. –

Imala je mirovinu a socijalna služba je jamčila plaćati razliku u cijeni smještaja ako zatreba.
A onda poslije osamnćst godina telefonski se javio jedan ženski glas s pitanjem: - Tko je preuzimao ostatak mirovine moje majke? –

Nitko nije prepoznao osobu koja se predstavila kao kćerka davno preminule majke. U knjigama je nađeno da pokojnica nije imala ušteđevine, pa i to da je pokopana o trošku socijalne službe.
I to je obitelj! Možda danas i kćerka baštini bolest i poteškoće? Sama i sigurno siromašna.

***

Teško je kad se dogodi, pa u samo nekoliko dana 'nasrne' nekoliko osoba tražeći mrvice pokojnika i to bez milosti, surovo i prijeteći.

Nekoliko posljednih trenutaka prije 'odlaska' teta Marija je rekla da ne treba nikoga, nikoga nije poželjela uz svoju bolesničku postelju. Nitko nije ni dolazio, ni oni koje je othranila i predala im ušteđevinu i novac za ukop, ni oni za koje je živjela.
– Ima vremena, neka najprije ja otiđem – rekla je.
Pozvana je nećakinja, ali nije otišla vidjeti tetu, nego je pitala što znači ovaj poziv. – Što se događa? –
- Pa eto, mislili smo teta vam je ostavila novac za sahranu i ušteđevinu da joj pomognete kad bude trebalo, da vi ne trošite, očekivala vas je ali vas nije bilo. Red je bio javiti vam… –
Dan prije ukopa nećakinja je već bila na blagajni pitati je li ostao 'kakav novac', 'tko će platiti ukop'.
Ponovno je došla i upitala gdje će i kad teta biti ukupana, a teta je imala svoju grobnicu za koju je trebalo platiti pristojbu za tri minule godine.

Nećakinja će od Pogrebnog poduzeća saznati vrijeme ukopa svoje tete i slijediti četvoricu grobara koji će tetu Mariju odvesti do posljednjeg počivališta.

Iznimno, ovaj put ne ćemo ispratiti našu Mariju, kao što pratimo one koji nemaju nikoga, ali ćemo se pomoliti za pokoj njene duše koja više nije usamljena niti zaboravljena.

I teta je Marija imala obitelj, kuću im sagradila i sve im ostavila.  I to je obitelj, tako se reče.

***

I nije istina da tužne priče tuku samo slabe i nezaštićene, siromašne – ne, one su i pred vratima onih koji imaju i mogu. Nesretni su nerijetko i oni koji imaju znanje i zvanje, roda, imanja i novca.

Silna glad i nezasitnost poremeti odnose u obitelji i izobliči je, a zajedništvo izgubi smisao.

Kad je stara teta Anka osjetila prevelik šušur oko svoje skrbi, kad dogovaranja oko njena dobra postadoše preglasna, doživi to kao prijetnju i zaželi se skloniti u mir neke privatne ustanove.
Prethodno povjeri jednom nećaku štednu knjižicu, a dvije zadrži kod sebe.
Nije čudo, niti neviđeno da je povjerenje gajila samo prema pomoćnici Mariji koja je već duže vrijeme pomagala u kući i bila uvijek i u svako doba na usluzi. Marija je raspolagala s mirovinom prema naputcima tete Anke i od nje dobivala mjesečnu nagradu za svoj rad.

Jedan od nećaka bio je nestrpljiv i kroz kratko vrijeme je stanje na tetinoj štednoj knjižici doveo na nulu. S rodbinom o tome nije razgovarao, teti se nije javljao, tek bi povremeno nazvao njenu pomoćnicu pitajući kako je teta, je li lošije?

No, teta Anka na iznenađenje svih odluči nagraditi pomoćnicu Mariju i darovati joj stan. Nastade strka i ubrzo se oko zajedničkog cilja svi okupe i dogovore što treba činiti.
Međutim pomoćnica Marija obznani rodbini da ni u kojem slučaju ne će prihvatiti stan koji joj želi darovati teta Anka.
I svi se ponovno smiriše. Ipak, jedan o njih – odvjetnik posjeti nas okolišajući i provjeravajući saznanja o pomoćnici Mariji, a onda se i on smiri i zadovljan otiđe.
Javio se i nećak koji je 'ispraznio' štednu knjižicu, govoreći o mogućnosti prodaje stana i podjeli novca kao najboljem rješenju.
No, teta Anka nije suglasna s takvim prijedlogom i srodnici će morat još pričekati, dok ona stigne do kraja.
Ipak je u obitelji prisutna izvjesna nelagoda jer nitko ne može nazrijeti zadnju tetinu želju koju će oporučno iskazati. Bili su preglasni.

Teta Anka je visoko obrazovana staričica, još uvijek prisebna, začuđena gleda svoju braću i nećake, sve školovane ljude, i voli svoju pomoćnicu Mariju koja i dalje ostaje njena uzdanica i osoba kojoj se može povjeriti.

I to je obitelj, šira obitelj, kako neki rekoše. Obitelj u kojoj nedostaje samo malo strpljenja, u kojoj teta Anka nikoga ne će zaboraviti.
Zauzvrat od njih ne traži ništa, sve ima.
Ljubav koju je očekivala bila je besplatna, nije koštala ali ni takvu nije zapazila.
Ljubav je valjda od vremena nestrpljivog iščekivanja obitelji do konaćnih saznanja promijenila ime?

***

Najljepši dan u Mirkovu životu bio je kad mu je teta Vera obećala ostaviti stan i to oporučno potvrdila. Dolazio je posjećivati, nazivao, činio sve kako bi joj iskazao svoju privrženost.
No, prolazilo je vrijeme a teta Vera je živjela.
Mirkove posjete bijahu sve rjeđe, javljao se telefonski a onda je i telefon utihnuo.

Poslije duže stanke Mirko najavi teti Veri da će doći kod nje živjeti što nju veoma obraduje. No, sreća je kratko trajala. Mirko se već ponašao kao pravi vlasnik stana i uskoro su počeli nesporazumi. Teta Vera nenavikla na takvo ponašanje prihvatila je Mirkovu ponudu da je smjesti u jednu privatnu ustanovu. Naravno da je pomno vodio računa o cijeni smještaja kojeg će teta Vera plaćati svojom mirovinom od koje bi joj trebala ostati još koja kuna đeparca. Utoliko je njegovo jamstvo da će sudjelovati u trošku smještaja bilo samo formalno.

Mirko je kroz kratko vrijeme prodao stan i otišao. Ostala je teta Vera s bolnim iskustvom koje nije počinio tuđinac.
Ne neuk nego učen čovjek, ne siromah nego situiran čovjek.
Što znači riječ čovjek, je li potrošena?

Teta Vera nije izgubila stan, ona je izgubila nećaka.


***

Može se dogoditi da će sve ispričano postati društveno poželjno ponašanje kojeg će većina prihvatiti i živjeti. Možda se to već dogodilo.
Možda 'čistunci' postanu usamljeni i predmetom poruge.
Možda, ali ih Bog ne će zapustiti.

Dopustite mi završiti s današnjom Molitvom na kraju Liturgijske meditacije, don Antuna Pećara preuzetom sa stranice: http://www.benedictus.info/liturgijske_meditacije.html

Molitva
Bože, kad nam voda dođe do grla, kad pod nama zadrhti tlo, kad se nad nama prolomi nebo - učini da tada k tebi zavapimo i da te zazovemo, kako bi ti čuo nas te kako bismo i mi tebe čuli. Jedini nas ti možeš izbaviti iz mračnih ponora kojima je okruženo naše postojanje. Primi nas k sebi i budi nam blizu, ne odustani od nas. To te molimo po Isusu Kristu, koji nas oslobađa od straha i čuva od pada. Amen.

U Splitu 31. siječnja 2010. godine