Patnja može biti kao osobno iskustvo, kao tuđa patnja, patnja bližnjega, tuđa patnja, bliza i daleka patnja,
patnja s neba,
Isusova patnja,
Marijina patnja,
Ivanova patnja,
Petrova…
Joba Strpljivoga patnja,
sve patnje… Dok joj sada, uza skute, sjedim, pokušavam se sjetiti svoga prvog susreta, gdje sam je našla, kako sam prepoznala patnju. Kada je završio Drugi svjetski rat, imala sam pet godina.
Jednog dana, Djed me pošalje kupiti litru vina. Dade mi bocu i dinare. Ja otrčim niz ulicu. Dođem pred ulaz u vinariju, a onda ugledam jednoga starca sa štapom, odjevena u stare i poderane hlače, s velikim šeširom na glavi. Hodao je polako, malo bi zastao, pa ponovno nastavio. Odlučih ići za njim, pitajući se, kamo on takav ide, gdje živi, kamo će… I tako, prateći ga, dođoh do Staroga spljetskog perivoja, gdje starac nađe mjesto na zidiću i sjedne. Stanem ispred njega a dijete iz mene upita ga: – A, tko si ti? - On se tugaljivo nasmiješi i odgovori: – Ja san ti niko i ništa, dite moje! - Uto prođe jedna žena i stavi dinar u njegov šešir.
A-ha! On je prosjak, zaključim, pa mu i ja dadoh dinar, koji mi je Djed dao za vino.
O ratu koji je netom prošao, nisam još ništa znala. Ipak, shvatila sam da je on nešto zločesto i da je sigurno radi toga moj novi poznanik nesretan i da pati. Da je sve izgubio, da više nema ništa i nikoga i da se zato zove prosjak. Odlučila sam još malo ostati kraj njega. činilo mi se da mu je drago što sam tu, a kada sam morala otići, rasplakala sam se. Starom, drhtavom rukom, Prosjak me pomilova po kosi.
To je bilo kao blagoslov. Postadoh njegova prijateljica.
Dolazila sam svaki dan s umotkom hrane i dinarom koji bi mi dali Mama i Djed.
Slušala sam, kako stari prosjak prigušenim i isprekidanim zviždukom odgovara ptičjem zovu i cvrkutu, koji se širio krošnjama u perivoju, skrivajući tako patnju pred znatiželjnim pogledima prolaznika.
Jednoga dana starac više nije došao. Nije došao ni sutradan. Mama i Djed su rekli da ga je sigurno Bog pozvao k sebi i da mu više nije ružno.
Ta prva patnja nepoznatoga bila je: siromaštvo i glad, nemoć i osamljenost, ali i patnja o kojoj je prosjak šutio, kojoj se nije suprotstavljao, nije se na nju ljutio, nije kleo ni proklinjao, a kada je došlo njegovo vrijeme, Bog ga je sigurno bogato nagradio! Prosjakova patnja bila je uvod u sve druge patnje u svijetu koji sam upoznavala.
Patnja u nesrećama, ratovima, progonstvima, bolesti, smrti, u patnji djece, patnji roditelja, patnji branitelja, patnji Domovine, patnji mučenika, svetaca, često iscrpljujuća, gradeći bolnice, tamnice, groblja, beznadna i bolna!
Svenazočna, po širini i dubini, po tajni, patnja postaje sve teža.
Ne znam za drugi put u patnji, nego otvoriti je, prikazati je Kristu i učiti kroz njegovu muku, nositi je, hodati s njom, ne ljuteći se na nju, ne okrivljujući drugoga, bespogovorno je nositi. Kada je preteška treba odahnuti, ići s njom svima postajama, padati i ponovno ustajati. A zašto ja? Zato jer te Bog odabrao, jer zna da ćeš križ iznijeti dokraja, da «tvoja patnja ima smisla», da će te preobraziti, pročistiti, izmijeniti, osposobiti da uočiš i tuđu patnju, da je uvažiš, obogatiš nadom, pomogneš podignuti i tuđi križ, dodati rubac, zahvaliti na daru patnje.
Patnja je dar s neba, koji nam se dogodio u čvrstoj povezanosti s Bogom, koji nam je dao komadić drveta sa svoga križa, da ga nosimo, da ne plačemo, da ne žalimo nego da molimo, da zaronimo dublje u njegovu tajnu na križu i da u patnji nađemo smisao za otkupljenje svojih grijehâ i grijehâ svijeta. Pokušavajući zamisliti tu veličinu grijeha i zla u svijetu, znam da je naša, tvoja i moja patnja samo kap u oceanu, neusporediva sa silinom zla.
Nema male patnje. Patnja je uvijek velika. Da bismo je mogli prihvatiti, uprimo pogled u patnju s neba,
Isusovu patnju,
Marijinu patnju,
Ivanovu patnju,
Petrovu…
Joba, Strpljivoga patnju,
u sve patnje! Ne zato da bismo je uspoređivali i mjerili nego da bismo je učili nositi.
Kada je okusimo, kada nas iscrpe, kada u nama ostane samo pročišćeni duh, vidjet ćemo da patnja nije kazna i prokletstvo.
Ona je zadaća i pomoć na putu prema otkupljenju. 9. studenoga 2004. 
|
