Nitko kao Ti ne pokaza put uzbrdo, kamenit, oštar, što korak ranjen uprazno ostavlja.
Kao da me vodiš, a onda opet ostavljaš, samu prema vrhu.
Ponor među liticama predug je za korak, pretežak za snagu, za duh nespreman, predubok. Zadnji put se penjem. Bez jamstva izdržati hoću, gdje ni trnja više nema, gdje zrak rjeđi biva, gdje se ne živi, gdje ostavljaš se, predan, bez svežnja, muku križu dodajući, kad više ne dišeš, bez težine i riječi zamamnih, kad sama istina do vrha stiže i svijetli, ako si tami leđa okrenuo. Split, 13. srpnja 2008. god.
| |