Isuse, do jutra si bio sa mnom, razgovarali smo, pričala sam Ti… propitivala sam, da li sam Ti bliža nego jučer, ima li koja mrva od mog života danas vrednija od one jučerašnje, bolja od svakodnevne, popravljena, mijenjam li se…? Uporno Te želim čuti, nalazim mjesto tišine i Tvoje odgovore pohranjene u Vječnom štivu.
čekala sam da staviš svoju ruku na moju, da me zaustaviš, ali Ti si to učinio na osobit način i ja sam završila pisati. U jednom si času moje misli premjestio sa teksta na sliku koju sam trebala izabrati za Tebe. Tražeći Te u ponudama svjetskih umjetnika, našla sam Te i osjetila, da je posao za taj dan bio dovršen. Isuse, tako su neobične Tvoje poruke, treba mi vremena i sabranosti da bi makar naslutila što mi želiš reći. Da, možda si htio reći da je slika forma, da je važan sadržaj, a ja poželjeh da sve bude dobro i lijepo, jer si Ti takav. Možda si sa slikom želio zaustaviti pisanje i kazati da je dovoljno rečeno? Možda samo to?
U dobro jutro primijetih da si ostavio pritvorena vrata moje sobe, da si nečujno otišao, a ja pomislih da Te moram slijediti, ići za Tobom, znati gdje si, gdje ću Te naći. Znam, Ti nisi moj Bog samo za jedan dan. Prigrlih križ Tvoj, poljubim dobrotu i iziđem.
Doista, Ti svoj put pokaza i mom prijatelju i drugima. Primljena poruka skrene me u malu kapelu velike bolnice, u kojoj, na skučenom mjestašcu, iz Tvog Srca isijavahu zrake milosrđa, crvene i bijele, dotičući nas, bolesnike, razlijevajući se i izlazeći, šireći se dugim, nepreglednim hodnicima, ulazeći u dječje sobe malih bolesnika, u sobe odraslih i svih koji Te očekivahu, nadu im ostavljajući.
U maloj kapeli Ti bijaše još veći, a mi stisnuti kao Tvoje ovce, postadosmo manji, više skrušeni, ali i međusobno bliži. Ti nas u sebi sjedini.
Tad se misao zatekne u Korizmi, poželi vrijeme umiriti, grijehe podastrijeti pred Tebe, otvoriti se i reći ih.
Kad zvonce oglasi početak Križnog puta, Isuse, Tvoje Srce prepuno milosrđa ispuni Crkvu. Ti izdan, od svih ostavljen, zatajen, predan, osuđen, od postaje do postaje posrćući, pred nama samu dobrotu izli.
Na klecalu ispovjedaonice teret iznenadne tuge mi pritisnu leđa. Priznah grijeh sebičnosti i oholosti koja me sprijeći osjetiti patnju bližnjega i potjera me od nje… zazirući, izbjegavajući je susresti.
Ja sam nitko i ništa, Isuse moj, kako Ti reče - sluga beskorisni.
Otkotrlja se pokajnička suza, osjetih žal i postidjeh se. Isuse, dotaknuo si me, htjedoh još reći riječ, ali onda me prekinu Tvoja poruka: Što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste. (Mt25,40)
Kad Tvoju riječ poslušam Isuse, ja vjerujem da ćeš me primiti i da ću jednog dana živjeti u Tvojoj ljubavi. Uzeh pokoru k srcu, okrenuh lice k Tvojoj boli Isuse, boli bližnjega, podignem je i prihvatim nositi. Ona postade i moja bol.
Split, 9. ožujka 2009.
|