Na stepeništu smo se susreli s dvoje stanara. Pretpostavljam da su po radnoj odjeći koju smo imali na sebi zaključili da smo došli pomoći njihovom susjedu Juri.
- Oće šta bit o' njega? To je prestrašno, jeste li vidili? Zapalit će nas, sve će nas dignit u arju! Kako ste uspili uć unutra? -
Dojava je krenula od upravitelja kuće koji je sigurno želio da se problem riješi što prije i učinkovito, pa smo se našli zajedno s novinarkom i socijalnom djelatnicom, a poslije su nam se pridružili pristojni i vrijedni momci iz Reta. Oni su dogovorili posao za čišćenje i odnošenje nečistoće iz Jurina stana. Procijenili su da za utovar i odvoz tereta na gradsko smetlište treba doći s velikim kamionom.

 

 

Trebalo je odmah iskrčiti 'put' do Jure od ulaza do njegove postelje. Inače se moglo prići samo penjući se i padajući po punim vrećama smeća, praznih boca i elektro-materijala. U kupatilu su boce zatrpale prostor do stropa.
Gdje smo bili dok se ovaj prostor punio otpadom? Susjedi? Zašto smo se danas našli, zašto ne prije? Stanari su znali za ovaj jad.
Jure je imao zdravstvene tegobe i trebalo ga je hitno odvesti u bolnicu, ali je iz bolnice isti dan vraćen kući. Za dva dana Jure je ponovno odveden u bolnicu. Ovaj put je zadržan nekoliko dana, pružena mu je medicinska pomoć i potom je vraćen kući.
To je bio trenutak za uzbunu, okupljanje i dogovor radi čišćenja i pospremanja Jurina stana.
Jure nije star. Nije oženjen. Tu je živio s majkom koja mu je ostavila stan. Ima brata s kojim je u sukobu otkako je ostvario vlasništvo na stan.
Jure je radio u jednom velikom poduzeću kao elektrotehničar. Poduzeće se 'ugasilo' a Jure je ostao bez posla i primanja. Maštajući da će jednog dana otvoriti privatan  servis, punio je stan kabelima, elektro-alatom i aparatima, dok nije zagušio cijeli prostor.
Do Jure smo ipak došli kad je bio u bolnici, okupali ga, ošišali i obrijali, nokte mu podrezali.
On je oko sebe gledao ljude koji nisu ništa tražili, koji će urediti stan i omogućiti sestricama da mu donose ručak bez straha od zaraze.
Jure se raduje da će svaki dan netko doći, da će nekoga vidjeti i da će mu pomoći. Raspituje se kad će ovaj veliki posao biti završen.
Zamislite! Dva velika kamiona nečistoće i otpada koja izlaze iz jednog ljudskog obitavališta!
Skupljalo se to od smrti Jurine majke, sedamnćst godina.
Telefonski se javila jedna gospođa koja je primijetila čišćenje Jurina stana. Željela je dati novčani prilog za tu humanu akciju, uz molbu, da ostane nepoznata.
Korizma, kaplja sućuti za nevoljnika.
Jedan susjed-siromašak, koji također živi sam, jutros je na vrata Jurina stana objesio vrećicu s tri kilograma krumpira.
I susjedi su ljudi, i oni su znali što je i kako s Jurom. On ih ne spominje. Mogu li oni sutra pokucati na Jurina vrata, pozdraviti i pitati ga, kako je? Reći mu da je sad lijepo u njegovom stanu? Približiti se Juri, biti mu bliži nego što su bili?
Neka to u ovoj korizmi bude darovano vrijeme.
Nekoliko minuta za Juru.
Trenutak susjedove dobrote.