Upoznali smo ih, kad je čovjek obolio. Neobično otvoreni i duhoviti, svoje su pomoćnike dočekivali s olakšanjem i s osmjehom. Za vrijeme posljednje njege sestra upita čovjeka je li mu teško? je li napatio ženu?, kako izdrži bol?, a on joj da znak da mu priđe i isprekidanim šapatom izgovori: - Moja je žena anđeo. Kad mi je teško, kad mislim da ne mogu dalje, zovem je ali 'samo u sebi' da me ne čuje i onda joj pričam…Tako ja svom anđelu 'sve u sebi', da je ne rastužim, da ne pati... -
Bože naš veliki! Mi vjerujemo da Ti je patnja i ovog čovjeka bliska, da ga razumiješ i da ćeš ga privući k sebi, da ćeš to učiniti, iako Te nije poznavao. Služio je, i ne znajući, po Tvojim zakonima, voleći sve ljude u vremenima i prostorima koji mu ne bijahu naklonjeni. Bio je ponizan čovjek. Molimo Te, daj i nama u teškoćama i boli izreći i biti 'sve u sebi' .
Split, 1. listopada 2009. god.
| |