Pročitah pismo jednoga Crnog brata, studenta Katoličkoga bogoslovnog fakulteta u Splitu. Piše o radosti koju je doživio, ponovno došavši u svoje selo u Tanzaniji, i susrevši svoje roditelje i sve drage ljude.
    Prije njegova odlaska na odmor, nazvao me je prijatelj i predložio da međusobno skupimo nekoliko novaca, koliko tko može, za nekoliko bicikla jer je to, kako je rekao, za njih, tamo, veoma veliko bogastvo. Od njihova sela do njihove općine je oko tridesetak i više kilometara.
    Doista, skupismo nekoliko novaca a prijatelj mu ga uruči.

 

 

 

    Prije nekoliko dana, pomislih na ljude iz onoga sela, da voze biciklu prema svojoj općini.
    Danas pročitah vijest Crnoga brata, koji se vratio od svoje kuće i zahvalno se javlja prijatelju da ga obavijesti kako je darovani novac podijeljen u selu.

   Kada je Crni brat došao u svoje selo i vidio tjeskobu i težinu života, posavjetovao se s 'pouzdanim, besprijekornim starcima u selu'. Od njih je dobio savjet da se novac podijeli 'za opće dobro cijeloga sela' i nekolicini ljudi kojima je pomoć najpotrebnija.
    Crni brat piše da je pomogao curici, osnovnoškolkinji, kojoj je majka umrla od side, a nema oca. Djevojčici koja nije imala što odjenuti za primitak sakramenta potvrde… i živi sa starim i siromašnim djedom; djedu i baki s troje djece, od kojih je najstarije desetak godina, čiji su roditelji umrli od side. Oni nemaju gdje živjeti. Siromašni su.
    Crni brat piše da bi i najokrutniji diktator svih vremena mogao potajno plakati kada bi vidio u kakvim uvjetima ova djeca žive.
   U susjednomu selu pomogli su uzetoga čovjeka koji živi sa ženom bez ikakve pomoći. Imaju više od sedamdeset godina. Pomogli su im da bi im privremeno ublažili težinu njihova jada.
    Izabrali su osam bračnih parova, starijih od 65 godina, i njima su takodjer pomogli.
  U njihovu se selu gradi gimnazija s četiri razreda. Prostorije za dva razreda već su sagrađene a za gradnju drugih dvaju skupljaju pomoć. Njima su takodjer pomogli.
    Mladeži je kupljena lopta, koja će ih povezivati i učvrstiti njihovo druženje. Spominje suho doba, kada nema kiše i kada ih treba okupiti i osmisliti njihovo slobodno vrijeme.
    Crni brat završava svoje izvješće: - Možda je to u Vašim očima nešto sitno, ali ovi ljudi su s radošću i velikom zahvalnošću to primili. Oni će Vas se sjetiti (tko zna do kada i kako) - možda do kraja svoga života…
    Neki su stalno ponavljali: - Hvala Vam, hvala Vam, pozdravite naše dobročinitelje… - , neki su čak pokazali miješane osjećaje između plača i osmijeha! ...
« Kada bismo svi mi na ovom svijetu bili spremni napraviti jednu sitnicu za drugoga, možda bismo pretvorili svijet u raj. »
  Naklonih se ovomu siromaštvu, selu u kojemu nitko ne zna za društvenu politiku ni mudrosne knjige; sirotinji koja svojom naravi iskazuje poštovanje i zahvalnost najprije starima i bolesnima, potom djeci bez roditelja; mudrosti koja gradi školu i skrbi se o mladeži, vjerujući da je to pravi redoslijed i da će ih Bog održati između suhoga i kišnoga razdoblja, kao svoju djecu, da će takve, u ljutoj nevolji kušane, razaslati u svijet 'bogatih i ugojenih', da bi nas poučili veličini vjere i ustrajnosti.
   Na takvim daljinama i putovima, bez ičega, gdje je jedina putovnica nada, otvaraju se sve granice a čovjek postaje slobodan za Boga i njegovu slavu. Tu se mladež ne ubija. Ondje se ona rađa i raste unatoč poteškoćama, siromaštvu i neimaštini.
  Tko će jednoga dana, kada Crni brat postane svećenik u Hrvatskoj, moći ljepše i učinkovitije propovijedati i svjedočiti o Božjoj dobroti, tko bolje pokazati kako se voli domovina, kako se ne zaboravljaju i ne zapostavljaju svoji korijeni, kako dobrota i ljubav uvijek pomažu i nikada ne prestaju.
Hvala Ti, Crni brate, za ovakvo poznanstvo, hvala prijatelju za poziv!

Split, 29. studenoga 2007.